Zakon o radu predviđa da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, na zahtjev poslodavca radnik mora raditi duže od punog radnog vremena, ali taj prekovremeni rad ne smije prelaziti 10 sati tjedno.
Kada prekovremeni rad nekog radnika traje duže od 4 tjedna neprekidno ili više od 12 tjedana tijekom kalendarske godine, odnosno kad prekovremeni rad svih radnika kod tog poslodavca prelazi 10% ukupnog radnog vremena u određenom mjesecu, tada postoji obveza poslodavca da obavijesti inspektora rada.
ZOR predviđa kategorije radnika kojima je zabranjen prekovremeni rad, a to su maloljetnici, radnici na poslovima sa skraćenim radnim vremenom zbog štetnih uvjeta rada te radnici koji rade skraćeno vrijeme zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, dok trudnice, majke s djetetom do 3 godine starosti te samohrani roditelji s djetetom do 6 godina mogu raditi prekovremeno ako daju pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad. ZOR propisuje da radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad.
Međutim, zakon ne određuje koliko iznosi ta povećana plaća na koju radnik ima pravo, nego se visina treba odrediti ugovorom o radu, pravilnikom o radu ili kolektivim ugovorom. S obzirom na to da radnikovo pravo na povećanu plaću u slučajevima prekovremenog rada ponekad znači i povećane troškove za poslodavca, isti ponekad pribjegavaju davanju radnicima slobodnih dana u zamjenu za prekovremeni rad.
