Kao što sada već zna svaka kućanica koja sprema dobre kolače, a i svaki kronični alkoholičar s jetrom koje se ne bi postidio ni Charles Bukowski, tzv. Domaći rum neće preživjeti ulazak Hrvatske u EU.
Zadnje utočište u Australiji
Taj proizvod, koji s pravim rumom baš i nema puno veze, pa ga troše samo “kroneri” i kuharice, ne zadovoljava standarde EU. Ali, vidi vraga, proizvod za koji je Bruxelles tražio da se zabrani u Hrvatskoj, pronašli smo na policama jedne trgovine u – Bruxellesu. Trgovina je udaljena od zgrade Europske komisije samo tri i pol kilometra, pa se, teoretski, eurobirokrati koji su od Hrvatske tražili da zabrani Domaći rum mogu pod pauzom za ručak odvesti biciklom i kupiti taj isti “zabranjeni” Domaći rum. Čak ne ni isti kakav se može kupiti na policama u Hrvatskoj, nego još gori. Ovaj Badelov Domaći rum koji smo pronašli u trgovini u Bruxellesu na etiketi ima natpis “Product of Yugoslavia”, što znači da je proizveden prije 20 ili više godina. Vjerojatno nema trgovine u Hrvatskoj u kojoj bi takva boca legalno mogla stajati na policama – ali ima u Bruxellesu. To je sitan i za ulazak Hrvatske u EU nevažan detalj, ali svejedno, zabavan je apsurd.
Nakon što, na zahtjev Bruxellesa, uklonimo Domaći rum s polica, on će se, dakle, možda prodavati još samo u Australiji (gdje ga se može naći u trgovinama koje opskrbljuju hrvatske iseljenike) i u Bruxellesu, centru Europske unije koja ga je zabranila.
Večernji list otkrio je taj apsurd u jednoj maloj trgovini čije ime i adresu nećemo navoditi, osim u slučaju ako nas Europska komisija zamoli da to učinimo. Realno govoreći, propust uopće nije i ne može ni u kojem slučaju biti na strani EU institucija. Ne treba kriviti njih. Propust je, vjerojatno, na strani nekih belgijskih inspekcija koje ne rade svoj posao. Pitali smo gazdu trgovine otkud boce alkohola proizvedenog u Jugoslaviji na njegovim policama u Bruxellesu. Osim Badelova Domaćeg ruma, ondje su još Badelova votka Kazačok i Badelov Džingis gin (proizvodi pod tim imenima ne postoje otkako se raspala Jugoslavija).
Šećerne trske taj nije vidio
– Paaa, ovaaaj – rekao je vlasnik, kojega nećemo imenovati nego ćemo ga, u skladu s tradicionalnim birokratskim običajima koji vrijede i u EU institucijama, titulirati kao “naš pouzdan izvor iz Bruxellesa”. – Ja nabavljam vina i alkohol s Balkana od jednog uvoznika specijaliziranog za te zemlje. On je tu iz Flandrije, tvrtka mu je u Gentu. Dugo godina on uvozi pića s Balkana, pa vjerojatno ima u zalihama i te stare boce. A, kao što znamo, alkohol nema rok trajanja...
Zaista, alkohol nema rok trajanja, pa sam se, svjesno kršeći EU regulative, odvažio kušati taj Domaći rum koji sam ovdje, u Bruxellesu, platio 18,80 eura (u Hrvatskoj je 59,99 kuna). Natočio sam u čep, potegnuo i... zakašljao se od nečistog okusa. Nisam ja Bukowski, niti junak legendarne alkoholičarske ruske knjige “Moskva - Petuški”. Zapravo sam sretan da EU regulative zabranjuju da se ovo piće zove rumom. Samo mi nije jasno kako to da sam taj “rum” mogao kupiti u Bruxellesu.
U istoj trgovini kupio sam i “extra domaću marmeladu”, još jedan proizvod koji je EU u pregovorima o članstvu Hrvatske uočio i proglasio problematičnim. Tegla domaće marmelade koju sam kupio u Bruxellesu proizvedena je u BiH, ali svejedno: EU nam je u pregovorima rekao da se ne može zvati marmeladom nešto što ne zadovoljava njihove regulative o sastavu onoga što se u EU zove “džemom”.
EU regulativa broj 110/2008 točno propisuje što je to rum. Zapravo, tekst regulative isti je kao i hrvatski Pravilnik o jakim alkoholnim pićima. Rum je, ukratko, dobiven alkoholnom fermentacijom i destilacijom soka od šećerne trske, a usto se ne smije aromatizirati. Domaći rum, s druge strane, dobiven je aromatiziranjem etilnog alkohola poljoprivrednog podrijetla. Narodski rečeno, šećerne trske taj nije vidio. Ali hrvatski Pravilnik ima jedan članak koji dopušta iznimke od onoga što se zove “rum” i točno propisuje da se ta iznimka zove “Domaći rum”. EU regulativa ne poznaje niti namjerava upoznati tu iznimku. EU ne želi dovoditi kupce u zabludu: boca na kojoj velikim slovima piše “rum”, a sitnim slovima “domaći”, može neupućenog stranca ostaviti u uvjerenju da kupuje nešto na razini Bacardija ili Havana Cluba, poznatih, čistih rumova. Badel 1862, jedan od hrvatskih proizvođača Domaćeg ruma, na svojoj web stranici jasno objašnjava koja je primarna svrha tog proizvoda: “svaka domaćica prepoznaje Badelovu damu s bačvicom ruma kao simbol ‘jedinog pravog ruma za kolače’”.
Prilagodba = nova šansa
Tijekom pregovora s EU Hrvatska je prvo tražila prijelazno razdoblje od sedam godina tijekom kojih bi se Domaći rum i Domaći brandy mogli nastaviti proizvoditi. Ali odustala je od tog zahtjeva i pristala na to da se ti proizvoditi prestanu proizvoditi danom ulaska Hrvatske u EU, a da se na policama mogu držati do isteka zaliha – pod uvjetom da se prodaju samo na hrvatskim policama, ne i u EU.
To, međutim, ne znači da će Badel ili Maraska prestati proizvoditi Domaći rum. On se i dalje može proizvoditi samo će se morati drukčije zvati. Prilagodba EU regulativama može biti nova šansa za rebrending ovim proizvodima o kojima se već sad, zbog pregovora s EU, piše više nego ikad prije. Hrvatskoj će biti dobro i bez Domaćeg ruma. Još samo da se onoga što traže od drugih počnu pridržavati i u samom Bruxellesu, pa ćemo svi biti sretni i zadovoljni.
Mali popio pola deci ruma pa trabunja ....