Na svjetskom naftnom tržištu došlo je do krize 1970-ih godina jer je nafta služila kao sredstvo političkog pritiska arapskih zemalja, a embargo isporuke, povećanje cijena sirove nafte uz istodobni rast potrošnje osjetio se i na domaćem tržištu. Veći poremećaji u opskrbi naftom zabilježeni su već u 1977. godini, naprije su se osjetili na benzinskim stanicama, gdje je i najmanji zastoj u preradi remetio ritam redovite predaje goriva. Već je te zime u Zagrebu, koji je s obzirom na gustoću prometa i broj stanovnika najbolji pokazatelj u potrošnji, bilo redova za loživo ulje. Naime, svi oni koji su se na osnovi brojnih povećanja i uvjeravanja opredijelili za ovu vrstu goriva, osjetili su te godine što znači neredovita opskrba.
Smjenjivala su se razdoblja štednje i nestašica, a kronologija na benzinskim stanicama bila je najbolji pokazatelj sve većih poteškoća u nafti. One su se javljale u raznim oblicima ograničenja, od vožnje „par-nepar“, ograničenjem prodaje benzina na tadašnjih 500 dinara, pa sve do bonova.
U godini koja je uslijedila smanjila se i potrošnja motornih benzina. Prvi veći porast cijena djelovao je poput šoka. Vozači su najprije kupovali onaj jeftiniji, a ubrzo su počeli i štedjeti. U razdoblju od 1979. do 1980., prodaja benzina, koja je do tada rasla i do 10%, smanjena je za 8%. Smjenjuju se tako razdoblja štednje i nestašice, a kronologija događaja na benzinskim stanicama najbolji je pokazatelj sve većih teškoća u nafti. Posebno su prodavači na benzinskim stanicama, istureni u prvim linijama, osjetili težinu situacije u opskrbi, davne 1982. godine.
Tresu se agregati, a i mi s njima
Na benzinskoj stanici na zagrebačkom Trgu Marka Oreškovića kratko zatišje. Stigla je cisterna s loživim uljem i istakanje je u toku. „Radimo neprekidno i uglavnom dvojica u smjeni. Ovo ulje prodat ćemo nas trojica još noćas“, izjavio je prodavač Branko Mić za Vijesnik industrije nafte 1982. godine. „ Vidite, ljudi se već sakupljaju i za čas će ih biti na stotine. Znamo kako je teško čekati i zato točimo bez predaha. Agregati se pregrijavaju i tresu, a i mi s njima. Tu na vjetru i zimi bez zaklona i nadstrešnice napunit ćemo na stotine kanistara, posložiti stotine kupaca, ali vjerujte, to nam nije teško. Glavno je da smo dobili loživo – ulje. Najteže je s nervoznim vozačima. Dođu s bonovima, okreću ih, prevrću, htjeli bi uštedjeti. Navraćaju po nekoliko puta. Nateže se tih četrdeset litara. Bliže se i praznici i sada su posebno štedljivi, kupuju samo u sitnim apoenima. I tako, umjesto jedanput, mi prilazimo agregatu dva i tri puta, a nakon toga bilježimo, zbrajamo, sravnjujemo. Bonove-prava moramo posebno provjeravati. Vrijede samo za prošli i tekući mjesec. Sve to oduzima puno vremena“, zaključuje Branko.
Sve ovo i još mnogo toga što se tada moglo čuti i vidjeti na zagrebačkim benzinskim stanicama, svakidašnjica je bila manje-više svih 600 benzinskih stanica Ine, na kojima je radilo 3.500 prodavača. Svima su zajedničke bile poteškoće u radu, briga oko opskrbe, nestašice, a ponajviše neizvjesnost. Svi su se oni susretali s potošačima, živjeli, suosjećali s njima te vjerovali da dolaze bolja vremena. Njihov je optimizam doveo Inu do današnjih dana.
