Pandemija koronavirusa u drugi je plan gurnula mnoštvo ekonomskih tema, pa tako i pitanje konverzije kredita u švicarskom franku i sporova koji potrošači vode protiv banaka. Međutim, krajem travnja Sud Europske unije donio je odluku za predmet C-19/20, a koji se tiče ugovora s valutnom klauzulom u švicarskom franku koji su bili plasirani u Poljskoj. Ova odluka važna je jer se pred Sudom Europske unije nalaze i pitanja vezana uz hrvatske slučajeve, koje su postavili Vrhovni sud i Općinski sud u Zagrebu.
Mnogi potrošači i banke iščekuju odluku Suda Europske unije koja bi trebala konačno osigurati pravnu sigurnost u Hrvatskoj te jasno odgovoriti na pitanje jesu li potrošači obeštećeni izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, popularno nazvanim Zakonom o konverziji. Stručno viđenje ovih pitanja za Poslovni je dnevnik dao Tomislav Jakšić, docent na Katedri za trgovačko pravo i pravo društava zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Posljednja presuda Suda Europske unije odnosi se na poljski predmet Bank BPH. Koliko će to biti važno uoči donošenja odluke za pitanja koja su postavili hrvatski sudovi?
Sud je u toj posljednjoj odluci ponovio kako zakonodavna intervencija usmjerena na prekid korištenja nepoštenih odredaba nije protivna zaštiti potrošača koju pruža Direktiva 93/13 ako ne ugrožava uspostavu ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana. To upućuje da bi taj Sud u hrvatskim predmetima mogao zaključiti da konverzija, kao oblik neizravne zakonodavne intervencije, također nije protivna zaštiti potrošača pod uvjetom da konverzija uspostavlja narušenu ravnotežu između ugovornih strana. U poljskom predmetu Sud je također iznio stajalište kako zaštita koju potrošačima pruža Direktiva 93/13 nije obvezatna, odnosno da se potrošač može odreći takve zaštite. Prema tome, zamislivo je i stajalište tog Suda da su se potrošači pristankom na konverziju zapravo odrekli prava s naslova predmetne direktive. Zanimljivo, Sud je također iznio stajalište prema kojem nije moguće iz primjene isključiti neke dijelove nepoštene odredbe, a druge ostaviti na snazi, ako takvo isključenje predstavlja reviziju sadržaja kojom se mijenja bit te odredbe. Stoga, nameće se pitanje predstavljaju li zahtjevi potrošača na obeštećenje pred domaćim sudovima, koji počivaju na obračunu prema kojem je inicijalna promjenjiva ugovorna kamata zamijenjena s fiksnom ugovornom kamatom kroz cijelo otplatno razdoblje, takvu reviziju sadržaja nepoštene odredbe. Valja spomenuti i stajalište tog Suda prema kojem ništetnost cijelog ugovora ne predstavlja sankciju koju predviđa Direktiva 93/13. To znači kako održivost ugovora na snazi ovisi o ocjeni suda države članice, a ne Suda Europske unije, pri čemu valja napomenuti kako su hrvatski sudovi već načelno zaključili kako ništetnost spornih odredba iz ugovora o kreditu u CHF ne čini ništavim i cijeli ugovor o kreditu. Potrebno je međutim naglasiti kako primjena svakog od iznesenih stajališta u pravilu ovisi o ispunjenu dodatnih pretpostavki. Ispunjenje tih dodatnih pretpostavki počiva na ocjeni okolnosti u svakom pojedinom slučaju, pri čemu okolnosti u poljskom predmetu i hrvatskim predmetima nisu identične, a konačna odluka o ispunjenju tih pretpostavki ovisi o sudovima države članice, dakle hrvatskim sudovima.
Kada govorimo o tome da nacionalni sud mora utvrditi je li postignuta ravnoteža u ugovornom odnosu, kakvo je stajalište Vrhovnog suda?
S obzirom na stajalište Vrhovnog suda u oglednom postupku – usudio bih se tome dodati čak stajališta izražena u zahtjevu za prethodnu odluku koji je upućen Sudu EU – stječe se dojam da Vrhovni sud smatra kako je konverzijom kredita postignuta ravnoteža između ugovornih strana. Slično zaključuje i Ustavni sud, u ranijem postupku ocjene suglasnosti izmjena i dopuna zakona o konverziji s Ustavom, kao i hrvatski zakonodavac prilikom donošenja tih izmjena i dopuna zakona. Imajući to u vidu, a posebice obvezujuću narav stajališta Vrhovnog suda u oglednom postupku, niži sudovi ne bi smjeli odstupiti od tako zauzetog stajališta.
Zašto onda sudske odluke još nisu ujednačene?
Teško mi je razlučiti prave razloge takve neujednačenosti. Možda je razlog u tome što dobar dio odluka nižih sudova još nije prošao kontrolu više instance u postupku povodom pravnog lijeka koja bi takvu sudsku praksu trebala ujednačiti. Čini mi se kako su pokrenuti postupci pred Sudom EU također pridonijeli tom problemu jer je ujednačavanje sudske prakse gotovo pa zaustavljeno u iščekivanju odluke europskog suda. Tome je vjerojatno nesvjesno pridonio i Vrhovni sud koji je u oglednom postupku možda mogao, barem Orbiter dictum (usput rečeno), danim stajalištima potpunije razriješiti otvorena pitanja. No sumnjam kako bi to pridonijelo bitno drugačijem ishodu jer bi i tada cijeli slučaj franak dobio svoj epilog pred Sudom Europske unije.
Koje su ključne razlike između poljskog i hrvatskog slučaja s kreditima u švicarskom franku?
Čini mi se kako je ključna razlika u tome što je zakonodavna intervencija u poljskom slučaju imala izravan učinak na ugovorne odnose kroz izmjenu spornih odredaba, ali s učinkom samo od trenutka intervencije nadalje.
Intervencija hrvatskog zakonodavca bila je neizravna jer je ovisila o pristanku potrošača na konverziju i sklapanja dodatka ugovoru o kreditu u CHF kojim se provodila konverzija. U hrvatskom slučaju potrošač je stoga mogao pristati ili odbiti ponuđenu konverziju, ali je u slučaju njegova pristanka konverzija djelovala od početka spornog ugovornog odnosa.
Koji su zaključci i praksa naših sudova vezano za eventualnu ništetnost takvih ugovora, postoji li temelj za to?
Čini se kako je načelni stav kako ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditu u CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. U tom slučaju pitanje je što ostaje od prvotnog ugovora o kreditu. U slučaju konverzije ugovora o kreditu, čini mi se kako je stvar jasna jer su ugovorne strane dodatkom ugovoru sporne odredbe zamijenili novim odredbama koje nisu nepoštene zbog čega također nema mjesta ništetnosti tog ugovora.
Pritom mi se čini bitnim možda naglasiti kako svi gledamo prema Sudu EU kao ključnoj instanci koja će riješiti sve probleme koji se vežu uz kredite u CHF, no kao da zaboravljamo da taj Sud nije ovlašten provjeravati ispravnost činjeničnog utvrđenja suda države članice i primjene nacionalnog prava.
Sud EU samo je ovlašten tumačiti pravo Europske unije, u našem slučaju pravila Direktive 93/13, te pritom dati nacionalnom sudu smjernice o tome kako primijeniti ta pravila. Teži je zadatak ocjena konkretnih činjenica te primjena nacionalnog prava, a za koji mi se čini da je u velikoj mjeri već odrađen od strane hrvatskih sudova. Stoga ostaje samo pitanje završnog ujednačavanja sudske prakse.
Madzarska je sve kredite u svicarcima ponistila i prebacila u forinte i to po tecaju kad je kredit podignut , strane banke su cvilile a Orban dobio uvjerljivo izbore , tako se brani svoja zemlja , isto tako vlasnik poljoprivrednog zemljista , moze biti osoba koja je polozila Madzarski jezik , tako su spekulanti iz Njemacke i Austrije ostali bez poljoprivrednog zemljista koje su pokupovali legalno , a zakon EU nije prekrsen , kako se nisu mogli uknjizit morali su prodati zemljiste Madzarskoj drzavi