Reklamu koja prikazuje nogometni teren s dvjema momčadima – domaće proizvode s jedne te inozemne s druge strane, a koja poručuje kako valja kupovati domaće proizvode, nedavno je Sud časti Hrvatskoga udruženja društava za tržišno komuniciranje – HURA proglasio neprihvatljivom.
Jednako je odlučio i o Hyundaijevoj reklami koja je kopiranjem pokušala oštetiti Opel, a Faks Helizim upozoren je da u kampanji ne može potpisivati glumce u spotu neistinitim imenima i funkcijama.
Sud časti trenutačno razmatra slučaj dviju turističkih agencija od kojih je jedna tvrdila da su njezine cijene najpovoljnije, na što se druga pobunila.
Svrha je reklama poboljšati prodaju proizvoda, no u njihovu kreiranju lako je prijeći granicu etičnog, pa i istinitog. Nedopušteno zavaravajuće reklamiranje epilog može imati i na sudu.
Igraju na emocije
– Kazne za kršenje Kodeksa oglašavanja su zabrana oglašavanja sporne poruke, prekidanje, tj. zabrana oglašivačke akcije, zahtjev za ispravkom i pravo na odgovor oštećene strane, negativan publicitet, inicijativa za pokretanje kaznenog postupka te inicijativa za pokretanje osobne odgovornosti prema drugim propisima – navodi Suzana Kulaš, predsjednica Suda časti HURA-e.
Nikola Žinić, kreativni direktor tvrtke Bruketa & Žinić OM, ističe da su reklamne agencije dužne upozoriti klijente na svako moguće kršenje propisa i zakona, one su prve zaštitnici strukovne časti.
– Zavaravajuće oglašavanje vrlo je prisutno na našem tržištu. Igra na emocije i pritom potrošač ne razmišlja je li tvrdnja stvarno istinita ili potiče da se slijedi isto ponašanje. Najčešće je takvo zavaravanje u kozmetičkoj industriji, primjerice za proizvode koji uklanjaju bore ili celulit. Međutim, sudskih gonjenja nema jer većinom su reklame u granicama koje ne pružaju čvrst dokaz – kaže mr. sc. Elvira Mlivić Budeš, marketinška stručnjakinja.
Istina na vidjelo
Reklame mogu nagnati na pogrešni zaključak, ali trebamo se dobro informirati prije no što kupimo ono što se reklamira. Primjerice, neka banka nudi veliku kamatu na štednju, a ispadne da se to odnosi samo na jako velike iznose i u ograničenu razdoblju oročenja.
– To nije zavaravajuća reklama. Nitko normalan neće potpisati financijski dokument a da nije sve pročitao – poručuje Jadranka Kolarević, predsjednica Potrošača. Također, razlikuju se reklame koje simbolički pretjeruju u reklamnim svojstvima, ali nisu neetične, od onih koje to jesu jer navode potrošače da povjeruju u svojstva koja reklamirani proizvodi nemaju te zato kupe taj proizvod.
– Reklama za žvakaće gume u kojoj osoba koja ih žvače puhne u staklo i zaledi ga tobožnjom svježinom daha simboličko je pretjerivanje i neće dovesti u zabludu. Ali reklama deterdženta s čijom kapi u jednom potezu nestanu masne naslage varanje je! Nećete s kapi deterdženta oprati tisuću tanjura, kao što nećete ni s kapi benzina doći do Himalaje – slikovito objašnjava J. Kolarević.
Najpoznatiji slučaj sudske borbe za zaštitu prava hrvatskih potrošača zabrana je prodaje deterdženta ariel kids jer nije imao ista svojstva kao onaj za zapadno tržište.
Reklamama o lažnim uštedama mobilni operateri bez posljedica varaju potrošače
Reklamama je najvažnije prodati proizvod. Zavaravajućem oglašavanju, u borbi za tržište, posebno su skloni niskobudžetni mobilni operateri. Tele2 i Tomato korisnicima obećavaju uštede od 1217, odnosno 1659 kuna. Zvuči primamljivo iako je nejasno kako do te uštede kad prosječan korisnik u Hrvatskoj potroši na mjesec – 100 kn. To bi značilo da razgovarate – besplatno, što je utopija.
Iz tvrtke Tele2 objasnili su da se prosječna potrošnja temelji na korisnicima prepaid usluga i pretplate zajedno, a njihova se ušteda odnosi na pretplatnike. Tomato nudi isključivo prepaid uslugu, a izračun se temelji na korisniku koji obavi 230 jednominutnih poziva i pošalje 62 SMS-a. Iz Tomata ističu da se ne može uspoređivati korisnik VIPneta (koji je lani u prosjeku mjesečno trošio 99,9 kn) i korisnik Tomata.
Potonji želi tek “najjeftiniju uslugu, što Tomato i nudi”, a VIPnet nudi najbolji omjer kvalitete i cijene”. Usprkos Zakonu o nedopuštenu oglašavanju prema kojem je zabranjeno “zavaravajuće oglašavanje”, mnoge tvrtke bez ikakvih posljedica oglašavaju tvrdnje koje navode kupce na pogrešne zaključke. Jedna od stavki koja se uzima u obzir pri ocjenjivanju je li oglas zavaravajući jest “cijena ili način izračuna cijene”.
Činjenice? Prosječan korisnik koji na drugoj mreži troši 100 kn na mjesec, prelaskom na Tele2 može uštedjeti u prosjeku 480 kn u godini, ni pola od oglasom sugerirane brojke. Ako na razgovore ne trošite točno 230 minuta, u Tomatu ne možete ni doznati koliko ćete uštedjeti.
Hrvatska agencija za poštu i telekomunikacije (HAKOM) te udruge za zaštitu potrošača zasad ne reagiraju na ta zavaravajuća oglašavanja. Zaključak: oglasna industrija može, dok nije nadzirana, razbacivati se brojkama koje su teško dokazive, uspoređivati neusporedivo te promicati samo podatke koji su privlačni i povoljni. Sitna slova, ako ih uopće ima, u kojima bi morala biti sadržana točna informacija, ionako tek rijetki čitaju.
ja niht fršten ovo o ćemu you talk ja imam mobidick i nemam pripejd