Predstavnik Svjetske banke za Hrvatsku i Sloveniju Carlos Piñerúa, koji uskoro preuzima istu poziciju za Poljsku i Baltik, u oproštajnom intervjuu govori o novim prioritetima ove razvojne institucije u Hrvatskoj, temama na kojima rade s predstavnicima države i njihovoj globalnoj politici.
Završavate svoj mandat u Hrvatskoj. S kakvim dojmovima odlazite?
Bilo je doista prekratko. Kad su me zvale kolege i pitale o poslu u Hrvatskoj, rekao sam im da je to jednostavno najbolji posao koji sam ikad imao; ne najbolja pozicija, nego najbolji posao. Vjerojatno ćete pomisliti da to govorim zbog predivnog mora, hrane, izvanrednog vina, ali puno je više od toga. Bio sam privilegiran da imam nevjerojatno kompetentan tim, također, naši odnosi s tri različite vlade bili su odlični; održali smo dijalog i izuzetno kvalitetan i profesionalan odnos. Razina napretka koju smo postigli je izvanredna; to je bila kombinacija kvalitete života i kvalitetnih odnosa i podrške timu koja je za mene bila jedinstveno iskustvo.
U svojim obraćanjima hrvatskoj javnosti Svjetska banka, između ostalog, godinama koristi nekoliko istih termina; strukturne reforme koje uključuju fleksibilizaciju tržišta rada, održiv mirovinski sustav, pravnu stabilnost... Osim ovog zadnjeg, prve dvije teme izazivaju među građanima bojazan od rezanja njihove stabilnosti – radnih mjesta, mirovinskih prava... Kako se ta područja mogu unaprijediti, a da hrvatskim građanima bude bolje?
Na zadnjoj konferenciji HNB-a u Dubrovniku mi ekonomisti zauzeli smo zajednički stav o strukturnim reformama koje su potrebne. I to je širok pojam, najčešće ne kažemo točno što pritom mislimo i dijelim frustraciju ljudi u tome da trebamo biti više specifični. Zajedno s kolegama u Hrvatskoj radimo na „sistemskoj dijagnostici“ zemlje, utvrđivanju ograničenja i izazova te zajedno s vladom na unapređivanju planova rasta, inkluzivnog rasta; što znači da kakav god rast bio, treba biti distribuiran na pravedan način i održiv – okolišno i socijalno. I tu dolazimo na ono što ste pitali o mirovinskom sustavu. Proteklih nekoliko godina nisu se donosile teške odluke po tom pitanju. Kad gledate demografski profil Hrvatske, vrlo malo ljudi radi. Problem je što zemlja stari, a ako nemamo generaciju koja će ostvariti zaposlenost, to će biti veliki problem za održivost zemlje. Usto, jako me rastužilo i ono na što sam naišao držeći predavanja studentima na sveučilištima i pitajući ih o planovima. Bilo mi je iznimno teško čuti da je jedini način na koji oni, koji su izuzetan potencijal zemlje, smatraju da mogu poboljšati svoju budućnost napuštanje te zemlje. Generiranje zaposlenosti zato je izrazito važno; olakšavanje zapošljavanja privatnom sektoru koji se bori naći način za to u Hrvatskoj; kad razgovarate s njima, imaju jako puno prigovora na regulativu poslovanja, ponajprije na lokalnoj razini. Znam da je teško promijeniti kvalitetu regulative, ali olakšavanje njezina tereta, ne samo za strane ulagače, nego i za svaku tvrtku koja želi zapošljavati ljude i pružati usluge, iznimno je važno. Jako je teško pokrenuti posao, održati ga i zaposliti mlade ljude.
Kakve bi reforme na tom planu trebalo provesti?
Prvo trebate vodstvo, na najvišoj razini, koje će to omogućiti.
Političko ili ekonomsko?
I jedno i drugo. Mislim da se po tom pitanju nešto već događa. Vjerujem da potpredsjednica Vlade, Martina Dalić, nešto želi promijeniti. Treba puno političke podrške za takve promjene. Mnogi su problemi prisutni na lokalnoj razini. Ako ne dobijete tu podršku za reforme, posebno za reduciranje uloge države i njezinog ometanja investicija i ekonomske aktivnosti, nikad nećete dobiti rezultate kojima se svi zajedno nadamo. Potrebno se odreći nekih moći regulative da bi omogućili biznisu da procvjeta. Znači, trebate jako vodstvo i jaku političku podršku.
Živjeli ste posvuda u svijetu, kako biste nas kao državu pozicionirali u odnosu na ostala iskustva koja ste imali?
Prema dohotku po stanovniku Hrvatska stoji dobro, među bogatijim je zemljama u svijetu kojima posuđujemo novac. No kontrast je šest godina bez rasta. Sad se vratio posljednje tri godine, dijelom zbog geopolitičkih prednosti i tužne situacije u nekim drugim područjima u svijetu. No, to nije dovoljno, čak ni za vraćanje na ono što ste imali 2008., ali ni za generiranje zaposlenosti koju trebate za nove generacije. To vam govorim i zbog onog što sam vidio u drugim zemljama. I moja zemlja, Venezuela, bila je najbogatija u Južnoj Americi. Mislili smo da će zauvijek biti tako, a nije. Stoga je moja poruka: nemojte misliti da zato što sad imate turizam i ide mu dobro u ovom trenutku, nemate što učiniti. Treba puno toga napraviti. Pitanje je potencijala, a ne toga što ste sad. A ima toliko potencijala u ovoj zemlji!
U posljednjoj prezentacijiu Hrvatskoj Svjetska je banka upozorila na veliko nepovjerenje građana u banke. Je li ga i kako moguće prevladati?
Kriza koja je počela 2008. bila je izvor ovog nepovjerenja. Mislim da je financijski sektor softver rasta. Mora se naći način za financiranje, posebno mladih, novih, inovativnih kompanija koje nemaju kolaterala, nemaju čime jamčiti za kredite. Treba podržati ideje. Država mora podržati fondove rizičnog kapitala koji osiguravaju upravo ono što im treba – kapital, a ne posuđivanje. Mislim da je to budućnost na kojoj ova zemlja leži. U rizičnom kapitalu, a ne posuđivanju. Realnost je da trebate nove ideje, a one su rizične, trebate naći ljude koji ih žele podržati, uključujući vladu. To je manje nego u Europi, možete ići i na crowdfunding. Slažem se da trebate odgovarajuće zakone, okvir, ali kad to jednom krene, jednostavno procvjeta. A ovo je svijet ideja. Generacija mojih roditelja teško je radila, moja generacija kombinira teški rad i ideje, ali moja djeca će imati ideje kojetreba fin ancirati da bi se realizirale. Moramo promijeniti mentalitet.
Kako u cjelini ocjenjujete naš financijski sektor?
Financijski sektor radi savršeno, dobro je kapitalizran, likvidan, supervizija je prilično dobra i učinkovita. Banke su svjesne rizika, ne žele ga preuzeti. Sad je ovo drukčiji svijet nego prije krize. Udio loših kredita je visok. Ali ako tvrtke to ne počiste, nikad više neće posuđivati. Rješenje je u rizičnom kapitalu. A što se tiče NPL-ova, neke tvrtke moraju se preprodati, koliko god to bila teška odluka, postoje i one koje treba spasiti, dok su druge politički moćne. Za rješenja treba puno političkog vodstva i političkog kapitala.
Kakvi su interesi Svjetske banke u Hrvatskoj?
Uključeni smo u brojne sektore; još uvijek smo u infrastrukturi preko financiranja kontejnerskog terminala u Rijeci, upravo smo dovršili nekoliko projekata zaštite od onečišćenja voda na priobalnom području što su fantastični projekti; ne samo da omogućavaju čistu vodu, nego izravno pomažu turizmu. To je jedan od projekata na koje smo najviše ponosni.Uključeni smo i u politike drugih sektora; reformu zdravstva i socijalne zaštite, financiramo izvoznike preko HBOR-a, omogućavamo financiranje istraživanja i razvoja u znanosti, želimo pogurati venture kapital, a uključeni smo i u reformu države; željeznice, a sad i cestovne tvrtke što su jako teške teme. Puno je područja, posebno za tako malu zemlju, no one odražavaju potrebe za koje država treba pomoć Svjetske banke.
No, pojednostavljeno rečeno, zašto ste tu: niste samo kreditor koji zarađuje na plasmanu?
Ne, apsolutno ne. Nekad se to pogrešno interpretira. I moji su klinci kao maleni trčali okolo i pitali gdje su bankomati Svjetske banke... Mi smo razvojna institucija. Novac je sve manje i manje važan u našim odnosima s vladama. U našim transakcijama, sve se više pomičemo s infrastrukture, koja nam je prije bila primarna, na operativne politike. Kad omogućavamo 20 milijuna eura za venture kapital, primjerice, znamo da tržište treba daleko više, no pokušavamo zasaditi sjeme, utemeljiti politike, pravni okvir za to... Posljednja je stvar omogućiti toliko novca da zagušimo privatni sektor. To je tranzicija koju vidimo u mnogim zemljama gdje je naša uloga više savjetnička, asistencija o tome kako raditi stvari.
Ne dajete ribe, nego učite kako ih uloviti?
Upravo tako. Da se vratimo na zdravstveni sektor; osoba koja je bila zadužena za to ovdje, osobno je vodila reformu i u Turskoj. Mi ne dolazimo i kažemo kako nešto treba napraviti, nego objašnjavamo kako je to bilo u Turskoj, Švedskoj, bilo gdje! Prilagođavamo to realitetu zemlje. Svjetska banka ne bi trebala govoriti vladi kako da nešto uradi, nego kako je to uspješno provedeno u drugim zemljama i na koje su probleme oni nailazili tijekom reformi.
Koji su vam ciljevi u predstojećem razdoblju; koje kreditne aranžmane imate u planu i s kojim partnerima?
Radimo finalnu dijagnostiku zemlje koja bi trebala biti gotova u lipnju; jednom kad naš tim identificira sektore za koje mislimo da su kritični za vladine ciljeve rasta, inkluzije i održivosti, onda će država odrediti u koja nas područja želi uključiti – u kojim sektorima možemo pomoći. Taj će proces pokazati je li to obrazovanje, zdravstvo ili nešto drugo i želi li vlada samo posuđivati od nas, savjete ili oboje. Ne želim prejudicirati područja, ali mislim da će održivost mirovinskog sustava biti jedna od kritičnih tema, s obzirom na demografsku realnost. No, ono što mogu pouzdano reći je da više nećemo ulagati u infrastrukturu; imate EU fondove i svoj financijski sektor. I prije završenja dijagnostike vidim gdje bismo mogli imati ulogu.
Kako prognozirate globalno kretanje kamatnih stopa u predstojećem razdoblju?
Očito je da će rasti. Ako nova američka administracija nastavi s najavljenim nižim porezima i većom potrošnjom, vrlo brzo možemo očekivati veće kamate. A relativno brzo, u nekoliko sljedećih mjeseci i u Europi. Očekuje se i apreciranje dolara. Ukratko, kamatne će stope rasti, no ne znam koliko. I to već u 2017.
Očekujete li neke nove “balone” uslijed viška likvidnosti u financijskom sustavu?
Ne mislim da će se to dogoditi. Posuđivanje privatnom sektoru je palo, nema ulaganja u nekretnine. Mnogo će likvidnosti otići u državne obveznice.
Može li to biti novi balon?
Ne. Vlade ne padaju, ne bankrotiraju. Situacija je drukčija nego 2008., nema signala balona u financijskom sektoru. Baš suprotno. To ne vidim kao rizik.
A što vidite kao rizik?
Nesigurnost; mnogo je neizvjesnosti oko toga što će učiniti nova američka administracija, iako su rekli da će smanjiti porez, više trošiti... Ljudi ne znaju magnitude promjena i čekaju, ne ulažu. Treba još malo pričekati da se vidi i što će biti s Brexitom, kad i kako će se odvijati, hoće li se SAD ponašati više protekcionistički, što će se reflektirati na Kinu, drugu najveću ekonomiju na svijetu...
Protekcionizam se kao problem spominje i drugdje...
Nije da dijelim to mišljenje, no postoji osjećaj da je globalizacija otišla predaleko. Hoće li to biti faktor koji bi poremetio stanje i koliko, ne znam, ali svakako može promijeniti gospodarske odnose među državama. Zbog veličine trgovine, važni su odnosi i SAD-a i Kine. No, treba biti pragmatičan, svijet nije američki uvoz i kineski izvoz. Dijelovi iPhonea proizvode se u Kini, dijelovi američkih automobila u Kanadi, Meksiku..., i što je onda američki auto? Vidjet ćemo...
Financijski establišment kao goruće je globalne gospodarske prijetnje detektirao velike razlike u primanjima i slabost srednje klase. Što Svjetska banka kaže o tim problemima?
Mi nismo fokusirani samo na problem siromaštva, koje se doduše bitno smanjilo zbog napretka u Indiji i Kini, nego na cjelokupni napredak zemalja. Siromaštvo se na globalnoj razini značajno smanjilo. No, cilj nam je poticati prosperitet i onih grupa koje nisu siromašne sada, ali su ranjive i mogu postati siromašne sutra ako se razbole ili izgube posao. Mi smo tu raspravu donijeli na stol na globalnoj razini. Želimo osigurati da je sve što radimo socijalno održivo, moramo se osigurati da svaka politika koju implementiramo to podržava. Još uvijek vjerujem da slobodna trgovina generira poslove, ali važno je i da ti ljudi koji rade i koji bi trebali plaćati poreze to mogu raditi, da oni koji bi trebali otplaćivati hipoteke također to mogu...
Smatrate li da reforme koje se sad provode u Hrvatskoj targetiraju taj cilj?
Mislim da jesu. Da su usmjerene na održivost mirovinskog sustava. Ako se nešto ne učini, platit će se visoka cijena. Moramo sad nešto poduzeti da ljudi koji će za mnogo godina ići u mirovinu, imaju prihod. A ljudska je priroda takva da kaže: to je daleka budućnost. Ali to je realnost, a ako ljudi u poznim godinama ne mogu živjeti dostojanstven život, onda smo promašili, vlada je promašila. Također, mora se objasniti, jasno i transparentno, zašto reforme nisu napravljene, ako se ne naprave. Ali i što će se dogoditi ako se ne provedu...
Terorizam je latentna prijetnja ekonomiji, posebno u ekonomijama koje se naslanjaju na turizam kao što je naša...
Hrvatska ima privilegij jer je sigurna zemlja, ljudi mogu tu doći i uživati ne brinući ni o čemu. Ići usred noći i ne bojati se, to je divan dio života ovdje. Živio sam u zemljama s mnogo kriminala... No, samo jedan incident može promijeniti realnost kakvu živite sada. Dovoljna je jedna poremećena osoba. Rješenje je u diverzifikaciji ekonomije; treba naći način da mnogo mladih nezaposlenih ljudi ostane tu, dati im perspektivu, ne samo u turizmu. On je bogom dan, to je prednost, ali tu je i poljoprivreda, možemo li i nju podržati? I ostale stvari; imate izvrsna vina; zašto ih nema izvan Hrvatske, a ako ima zašto su skuplja nego talijanska? To su sve pitanja za dugoročan rad. Stvari se mogu brzo promijeniti i onda bi vam bilo žao.
Je li vama žao što odlazite?
Radim ovo što radim, radim za Svjetsku banku, ona odlučuje gdje idem. Ovo je bilo divno iskustvo za mene i suprugu. Bili smo vrlo sretni, privilegirani što smo tu, ali moramo ići. Ne znam hoćemo li biti toliko sretni u Poljskoj, ali pokušat ćemo.
Čime ćete se baviti u Poljskoj?
Kao i u Hrvatskoj, razlika je što je Poljska puno veća zemlja, a bit ću odgovoran i za baltičke zemlje; Estoniju, Litvu i Letoniju.
Tko će doći u Hrvatsku umjesto vas?
Ne znam, rado bih to rekao i osoblju; proces regrutiranja je pri kraju, ali još nije gotov.
