Ima tome desetak godina kako se na potezu od Đirlića do Dugopolja, dugom tridesetak kilometara, svaki drugi dan od lokalnih proizvođača do Splita vozilo četiri-pet tisuća litara mlijeka. Danas u krugu od 140 kilometara na potezu od Knina do Sinja mlijeko proizvodi jedino obitelj Mire Zoraje iz Radošića, malena sela u Dalmatinskoj zagori ponad Kaštela, do kojih je desetak kilometara. Malo je dulji put kad iz smjera juga idete autocestom pa siđete u Prgometu i zatim se do obitelji Zoraja vozite potpuno pustom i zavojitom cestom, ostavljajući iza sebe u šipražje zaraslu zemlju.
Voda iz cisterne
Da biste pronašli ulicu u zaselku u kojem su Zoraje, navigacija vam neće biti od pomoći jer ona ima neku svoju rutu. U Radošiću je, naime, dvadesetak zaselaka, a najpoznatiji je sigurno Škopljanac u kojem se još od 1993. godine održava bikijada. U svim tim zaselcima jedva je šezdesetak stalnih stanovnika. – Al’ imamo 150 glasača. I trinaest bazena u selu. A nemamo vodovod – kaže Mirin sin Goran Zoraja.
Vodu im doprema cisterna zapremine 12.000 litara, za koju plaćaju 150 kuna. Godišnje im treba deset cisterni vode pa to ispada, kad se podvuče crta, jeftinije nego da imaju vodovod jer nema svih onih mogućih dodatnih stavki ispisanih na mjesečnim računima. K tomu, ljudi ovdje skupljaju i kišnicu.
Gradnji bazena prionuli su i Zoraje i planiraju da će do kraja godine biti gotov.
– Eto ti naše nove kuće, tu poviše stare kamene. To nam je stoka dala – i kuću i bazen – zadovoljno će 63-godišnja Mira.
Zoraje mjesečno mljekari u Sinju isporuče oko četiri tisuće litara mlijeka. S njihova gospodarstva mlijeko se ili odvozi svaki drugi dan ili ga Goran u laktofrizu vozi u Sinj.
– Odoše svi u turizam. Bilo je tu pedesetak proizvođača mlijeka, al’ rasprodaše sve, i blago i strojeve pa odoše u grad. Dođu ljudi, tu side i govoru: “A što vam je lipo ovdi”, a onda se pokupe i odu doma, u grad – govori Mira.
– Bili smo najjači proizvođači mlika u sinjsko-cetinskoj krajini, u ratu smo davali misečno 14.000 litri mlika – kaže njezin suprug Ante, dok Goran odlazi do kuće po Brončanu kunu, priznanje što ga je upravo za proizvodnju mlijeka njegova mati dobila još 1992. godine od Hrvatske gospodarske komore.
Zoraje u staji imaju 23 mliječne krave pretežno pasmine holstein, s nekoliko “zalutalih” simentalki.
Za ljetnih mjeseci krave su na vezu u staji preko dana, za najveće vrućine, a izjutra i kada zahladi idu na ispašu.
Na kraju reda na vezu se nalazi bik.
– Ovo je njegov harem – kaže smiješeći se Ante.
– Ništa od toga, oplodnja je umjetna – dobacuje Goran dok nekoliko telića slobodno trčkara po staji.
Zoraje su krave držali još prije rata, a sve što danas imaju podigli su bez kune kredita.
– Kada je ono bila pala cijena mlika, ljudi stadoše zatvarat farme jer su bili u kreditima. Da je nama tako bilo, morali bismo i mi – objašnjava Mira Zoraja.
Otkupljivač litru mlijeka s ovog obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva plaća tri kune. Iznos je to bez premije. Usporedbe radi, mljekar u Slavoniji za mlijeko prve klase, sa svim mogućim dodacima, dobije oko 2,70 kuna. Znaju to i Zoraje i samo vrte glavom komentirajući kako nije čudo što Slavonija ostade pusta.
Obnova mehanizacije
Osim mlijeka, Zoraje prodaju telce i imaju riješen otkup mesa.
– Nećeš se ovim poslom obogatit, al’ možeš živjeti – kaže 40-godišnji Goran, po struci diplomirani inženjer strojarstva, koji se umjesto struke uhvatio stočarstva i sad i ne može zamisliti da radi nešto drugo, za razliku od svoje sestre Goranke koja je otišla iz sela.
Iako su Zoraje krave držali i prije rata, začetak njihove današnje farme bio je početkom devedesetih, kad su s jedne farme iz Dubrovnika dobavili tri steone junice. Neko su vrijeme držali 40 krava, a sad su ih gotovo prepolovili. I opet im se, kažu, isplati.
– Najgore je kukat’ i plakat’ – smatra Goran.
– Imali smo i mi uspona i padova. Važna je bila upornost i samo upornost – objašnjava Mira kako su opstali.
– Ma i nije to tako puno posla. Može se – dodaje Ante.
Ova obitelj, u kojoj je još i Goranova supruga Ivona, za prehranu krava kosi pedesetak hektara livada i sije na još petnaestak hektara zemlje. Tu su i pašnjaci. No ustreba li im pomoć na zemlji, ne mogu pronaći nikoga tko bi bio voljan raditi.
– Ma da im daš 500 kuna dnevnice i ist i pit, neće – ljuti se Mira.
Doduše, u selu je puno starog svijeta. A mlade polje ne zanima. Ante se sjeća kako je sedamdesetih godina u Radošiću bilo oko 1600 stanovnika, a u Split su ujutro išla četiri autobusa puna đaka i radnika.
– Danas u autobusu iz sela imaš dva-tri čovika. Linije nisu rentabilne i tribalo bi i to ukinit – smatra Mira.
Radi obnove dotrajale mehanizacije na svom obiteljskome poljoprivrednom gospodarstvu Zoraje su se javili na natječaj za novac iz fondova EU. Prođu li, kupit će rotobalirku. I traktor.
– Ovaj što ga imamo moje je godište – dodaje 68-godišnji Ante pokazujući na stari traktor parkiran u prostranom dvorištu gdje smo nakon razgleda farme malo sjeli.
Sasvim dovoljno da nakon nekog vremena kažemo: “Ajme, što vam je ovdi lipo”, a zatim ustanemo i odemo istim onim zavojitim i pustim putem natrag prema autocesti.
Kad se vozite kroz Njemačku i Švicarsku, vidjet ćete brojne krave. Kod nas gotovo nigdje. Nema šanse da kupim meso ili mlijeko od krave koja nikada ne vidi dnevno svjetlo.