U četvrtak 8. studenoga u opatijskom Grand hotelu Adriatic u devet sati ujutro započinjao je drugi dan godišnje konferencije Hrvatskog društva ekonomista. Nakon izlaganja ministra gospodarstva Darka Horvata i ekonomista Željka Lovrinčevića najavljen je panel „Gospodarske reforme: rješenje ili problem“, a uvod za panel trebala je dati Martina Dalić, bivša ministrica gospodarstva i potpredsjednica Vlade premijera Plenkovića. Novinar Večernjeg lista susreo je Martinu Dalić upravo kad je sa šanka uzimala prvu jutarnju kavu i iskoristio priliku.
– Zašto ste, gospođo Dalić, u svojoj knjizi „Agrokor: slom ortačkog kapitalizma“ koncern Agrokor pisali pod navodnicima, kao „koncern“? – Zato što Agrokor nije nikakav koncern! – kao iz puške odgovorila je Martina Dalić. Novinar je ostao u šoku. Dugo je to sumnjao, ali nije mogao biti siguran jer to je u biti Agrokorova interna stvar, i da mu je to rekao netko drugi, vjerojatno bi samo slegnuo ramenima. Ali, kad to kaže bivša potpredsjednica Vlade, ministrica gospodarstva, doktorica ekonomskih znanosti, vrhunska stručnjakinja koja je u ime države koncipirala i vodila postupak izvanredne uprave u Agrokoru i apsolutno je najbolje i najdublje u zemlji upućena u tu tvrtku, to ima posebnu težinu. Naime, Agrokor se sam javnosti predstavlja kao koncern još od 1993., na njegovim web-stranicama jasno piše „Agrokor koncern“. Dioničko društvo Agrokor d.d. i u Sudskom je registru Ministarstva pravosuđa RH registrirano kao „Agrokor koncern za upravljanje društvima, proizvodnju i trgovinu poljoprivrednim proizvodima“.
>> Todorićev prvi dan na slobodi
No to je samo formalnost, bitno je da tvrtka Agrokor d.d. kao „koncern“ ima sasvim drukčija prava i obveze u odnosu na poduzeća u kojima posjeduje dionice i vlasničke udjele nego ako nije koncern, odnosno ako je dioničko društvo kao i svako drugo ili „obično“ „dioničko društvo za upravljanje“ ili holding-tvrtka. Ako „Agrokor koncern“ uopće nije koncern, kako tvrdi bivša potpredsjednica Vlade, onda je poslovna i investicijska javnost ne samo u Hrvatskoj nego u svim zemljama u kojima je Agrokor d.d. imao vlasništvo godinama obmanjivana, a poslovni procesi koji su se u njegovoj grupi poduzeća odvijali mogli bi biti duboko nezakoniti, pa i čitav koncept njegova spašavanja i nagodbe vjerovnika mogao bi biti zakonski krajnje upitan: u svojoj su nagodbi Agrokorovi vjerovnici tada vjerojatno međusobno podijelili i golemu imovinu koja im nikada nije pripadala, a ne pripada im ni danas.
I sama je Agrokorova registracija svojevrsna obmana jer jedno poduzeće uopće ne može biti koncern, može biti samo član koncerna. Koncern je, naime, skupina poduzeća unutar koje su uspostavljeni odnosi koji je čine koncernom. Hrvatski Zakon o trgovačkim društvima (ZTD) ne može biti jasniji: „Ako se vladajuće i jedno ili više ovisnih društava objedine jedinstvenim vođenjem od strane vladajućega društva, ona čine koncern, a pojedinačna društva su društva koncerna. Smatra se da su jedinstvenim vodstvom objedinjena društva među kojima je sklopljen ugovor o vođenju poslova društva.“ (Čl. 476.)
Nema procjene rizika
Prema zakonu, dakle, ako nema ugovora, nema ni koncerna. I to ne bilo kakvog ugovora: „Poduzetnički ugovor mora biti sastavljen u pisanom obliku.“ Također: „Valjan je kada se s njim suglasi skupština društva. Odluka o tome donosi se glasovima koji predstavljaju najmanje tri četvrtine temeljnoga kapitala zastupljenoga na skupštini društva pri donošenju odluke.“ (Čl. 481.)
I još: „Direktori moraju sastaviti pisano izvješće u kojem se pravno i gospodarski obrazlažu razlozi za sklapanje poduzetničkog ugovora i njegov sadržaj“, a „ugovor mora pregledati jedan ili više revizora, o čemu moraju sastaviti pisano izvješće“. (Čl. 481.a) Naposljetku, „registarskome sudu mora se podnijeti prijavu za upis poduzetničkog ugovora u sudski registar i u njoj navesti postojanje i vrstu poduzetničkog ugovora. Ugovor stupa na snagu kada ga se upiše u sudski registar sjedišta društva.“ (Čl. 482. ZTD-a)
Ništa od toga u „Agrokor koncernu“, kako on već desetljećima samoga sebe u javnosti naziva – nikada se nije dogodilo! I nikada nitko na to nije reagirao, ni zakonodavna, ni izvršna, ni sudska vlast, ni dioničari ni „dionici“, pa ni Martina Dalić dok je to pitanje bilo u njezinu ministarskom resoru, i ona ga je, kako sama priznaje, bila potpuno svjesna.
>> Predstavljanje knjige Martine Dalić
Ali zašto je to važno jesu li Agrokor i grupa poduzeća u kojima je on kupio vlasničke udjele bili koncern (kako ga opisuje ZTD) ili nisu? Važno je, jer „vladajuće društvo“ u koncernu uživa izvanrednu pogodnost. „Ako je sklopljen ugovor o vođenju poslova društva“, stoji u Članku 493. ZTD-a, „vladajuće društvo je ovlašteno direktorima ovisnoga društva dati i upute koje su štetne za ovisno društvo, ako služe interesima vladajućeg društva, ili društva koja su s njime i s ovisnim društvom povezana u koncern“. A direktori ovisnoga društva „moraju slijediti upute vladajućega društva, oni ne mogu odbiti da postupe po dobivenim uputama“, i pritom „nema obveze članova uprave (ovisnoga društva) da nadoknade štetu ako je štetna radnja poduzeta prema uputi po kojoj se moralo postupiti“.
Tako su, između ostaloga, direktori Agrokorovih (navodno) ovisnih društava Jamnice, Zvijezde, PIK-a Vinkovci, Konzuma, Belja, Leda, Vupika i PIK-a Vinkovci pristali i na to da njihove tvrtke budu jamci, sudužnici i supotpisnici Agrokorovih kredita i obveznica u astronomskim iznosima od 19,6 (Vupik) do 25,9 milijardi kuna (Jamnica), što je bilo i dvadesetak puta više od njihova jamstvenog temeljnog kapitala, za novac od kojega su oni sami izravno ili neizravno (kroz „sinergiju“ u „koncernu“) primili tek djelić, i koje je Agrokor d.d. uglavnom iskoristio za preuzimanje novih kompanija, na primjer slovenskog Mercatora. Sve to unatoč činjenici da je Agrokor d.d. u tim kompanijama zapravo bio samo jedan od dioničara: među spomenutim društvima najmanji je vlasnički udjel (od 50,01 posto) imao u Ledu, a najveći (84,72 posto) u Vupiku.
Ta „ovisna društva“ za svoju „uslugu“ vrijednu nekoliko desetaka milijardi kuna od „vladajućega“ nisu primila nikakvu naknadu. Vladajuće društvo za izdana jamstva ovisnim društvima nije dalo nikakva osiguranja u slučaju njihovih regresnih zahtjeva, ako bi ta jamstva bila unovčena. S izdavanjem jamstava nisu bile suglasne skupštine pojedinih ovisnih društava. Direktori ovisnih društava nisu izradili nikakve procjene rizika na temelju kojih bi izdali jamstva ili prihvatili sudužništvo za kredite i obveznice, a „morali su znati (zbog visine jamstava i prezaduženosti Agrokora) da postoji visoki stupanj rizika da Agrokor d.d. neće moći podmiriti obveze iz kredita i izdanih obveznica te da će vjerojatno doći do unovčenja jamstava“ (Institut za gospodarsko pravo Maribor).
Zakonske odredbe bez smisla
Ako se ne odvija u koncernu kako ga definira zakon, nema nikakve sumnje da je davanje takvih jamstava i/ili sudužništva samo jednom od ukupno oko 17 tisuća dioničara suprotno svim temeljnim načelima dioničarstva. Kao što hrvatska javnost dobro zna, u slomu Agrokora jamstva i sudužništvo došli su njegovim „ovisnim društvima“ na naplatu u cijelosti (čak i unatoč ograničavajućim klauzulama u prospektima) i ona su sva odjednom postala insolventna i nelikvidna. No, ako je Agrokor koncern, onda njegova ovisna društva imaju pravo na naknadu te totalne štete, zar ne? Da, ali kako da se naplate od propalog društva ako im ono samo nije dalo nikakve garancije? A zašto bi dalo garancije protiv samoga sebe, trebalo bi biti ludo da to dobrovoljno učini...
I tako dolazimo do toga da su sve odredbe hrvatskog zakona o vladajućim i ovisnim društvima logički i poslovno besmislene i neprovedive. Najnevjerojatniji epilog svega jest da je u postupku izvanredne uprave sav kapital Agrokorovih „ovisnih“ poduzeća zbog tih jamstava izbrisan i dioničari su ostali bez cjelokupne svoje uložene imovine. Ali, ne i dioničar Agrokor d.d.! Svu imovinu Leda, koji je on sam upropastio svojim, po svemu sudeći, nezakonitim postupcima (i svih drugih ovisnih društava koja to uopće nisu), „novi“ Agrokor d.d. sada prenosi u „zrcalno Ledo“ kojemu će on biti jedini, stopostotni vlasnik...
Dioničari Leda, Jamnice, Belja, PIK-ova i drugih „Agrokorovih poduzeća“, mirovinski fondovi, poduzeća i pojedinci, pokušali su na hrvatskim sudovima osporiti nagodbu vjerovnika koja im nije priznala pravo na naknadu štete koju su pretrpjeli aktiviranjem (ništavnih) jamstava i koja ukupno doseže do deset milijardi kuna. No, Visoki trgovački sud u Zagrebu odgovorio im je da „nemaju pravnu legitimaciju“, a sud u Osijeku već godinu i pol nije donio svoj pravorijek.
„Manjinski“ dioničari stoga već pišu tužbe općinskim i županijskim sudovima po svim hrvatskim gradovima za naknadu štete od direktora vladajućeg i ovisnih društava koji, ako Agrokor nije koncern, za štetu koju su pretrpjeli dioničari odgovaraju osobnom imovinom. Pišu i tužbu Ustavnom sudu. Iscrpe li neuspješno sve hrvatske sudske instance, zaštitu svojih elementarnih ljudskih prava, kako najavljuju, zatražit će u Strasbourgu.
>> Ivica Todorić - Od raja do sloma
