Začuđujuće je s kojom lakoćom ugledni domaći makroekonomisti odbacuju rasprave o deflaciji kao novoj mogućoj prijetnji domaćem gospodarstvu, iako tu raspravu pokušavaju nametnuti oni koji najbolje osjećaju bilo hrvatskog gospodarstva. Predstavnici domaćih poslodavaca (Kuštrak, Fižulić, Mudrinić) u strahu od deflacije zavapili su za ukidanje kriznog poreza i višeg PDV-a, a domaći analitičari samo su kratko prokomentirali da deflacije neće biti jer zbog rasta cijena energenata i pojedinih usluga nema i neće biti deflacije. A danas svi u ekonomiji gledamo neke od klasičnih posljedica; manifestacija tj. pojavnih oblika deflacije.
U Hrvatskoj je nesporno da je došlo do znatnog pada agregatne potražnje, u cjelokupnoj ekonomiji slabi volja za kupnjom velikog dijela roba i usluga i polako se pokazuje prijetnja deflacijske spirale. To što rastu cijene pojedinih usluga i energenata samo je još jedan pritisak na smanjivanje volje za kupnju ili investiranje, tj. na jačanje deflacijskih pritisaka za ostali dio proizvoda i usluga. Poslodavci su s pravom u velikom strahu.
Zašto se onda domaći analitičari ne žele baviti uznemirujućim promišljanjima o posljedicama činjenice da će cijene pojedinih roba i usluga pasti u situaciji kad je očigledno da je cijena novca dramatično narasla, a ponuda kredita pala? Što će se dogoditi ako će cijena imovine (kuća, stanova, robe široke potrošnje...) nastaviti padati uz ovakvu razinu kamatnih stopa za građane i poduzeća? Zar su naši makroekonomisti zaboravili da se deflacija jednostavno može tumačiti kao redistribucija bogatstva dužnika i onih s nelikvidnim oblicima imovine prema zajmodavcima i vlasnicima valuta tj. likvidne imovine? Zar ih ne intrigira činjenica da bi i relativno plitka deflacijska spirala (ako se isključe energenti) u ovako dubokoj recesiji mogla dovesti do potpunog kolapsa većeg dijela industrije i usluga s dramatičnim posljedicama za poslodavce i sve njihove zaposlenike? Pokraj nezainteresiranosti ekonomske struke za fenomene deflacije, sreća je da Rohatinski i Šuker ipak guraju mjere koje će možda onemogućiti pucanje likvidnosti kompanija, ali je pitanje koliko će potaći nužno investiranje, a kasnije i spasonosnu potrošnju. Zar su domaći makroekonomisti zaboravili na golu činjenicu da bi uz deflaciju od -1 do -2 posto čak i aktivne kamate od 6 do 7 posto bile katastrofalno visoke? Ili ćemo službene statističke podatke o inflaciji koristiti kao svojevrsne praxitene (čitaj: guranje glave u pijesak)?
Zašto HR makroekonomisti ne žele razmišljati o deflaciji? Ja mislim da se pre svega domoljubno hendikepirano traže krivci za loše stanje u HR privredi po Sloveniji, Srbiji i Engleskoj, da se pokušava što više maznuti u Piranskom zaljevu i da se uz Thompsonovu pjesmu pokušava obmanuti MMF i dobiti poneki novi kredit..Jasno da na takvoj platformi i svijesti razmišljanja sposobni i realni makroekonomisti neče doči do riječi i niko jih ne uvažava i sluša..