Roditelji su mu liječnici, brat profesor, sestra dizajnerica, a on, najmlađi u obitelji, poljoprivrednik! I nije to bila odluka donesena naprečac ili iz hira jer Vlaho Komparak, 26-godišnjak iz Korčule, u Zagrebu je bio upisao Agronomski fakultet i tu se zaljubio u pčelarstvo. Bilo je to vrijeme, kaže kroz smijeh, kada je mislio da se med pravi u tvornici. Počeo je s jednom košnicom, iz hobija. Danas ih ima 240, a u njima obitava 20 milijuna pčela. Godišnje proizvedu oko četiri tone meda od kadulje, drače, mandarine, vrijesa i planike, koji je i najtraženiji. Za razliku od ostalih vrsta meda koje Komparak ima, ovaj med specifična okusa pčele skupljaju ujesen. Pčele seli pa ih zbog kadulje ima i na Pelješcu, a zbog mandarina u dolini Neretve.
– Kada je u proljeće više cvata, pčelinje ekonomsko vijeće odluči kamo će na ispašu – veselo govori Vlaho pokazujući nam u svojoj kušaonici meda apisarij – staklenu košnicu u kojoj se može vidjeti život pčela, a nema bojazni od uboda.
Kušaonicu udaljenu petnaestak minuta hoda od gradskog središta otvorio je lani, opremio suvremenim strojevima, pa njegovoj automatskoj vrcaljki, vrijednoj 6,5 tisuća eura, treba pet minuta da se iz saća iscijedi tekuće zlato koje se zatim prelijeva u inoks-bačve, bez pristupa zraka. Za gradnju kušaonice i opremanje strojevima za preradu meda Vlaho je iskoristio fond EU. Ukupna je investicija bila veća od 200.000 eura, a on je tradiciju koju želi njegovati i očuvati povezao s modernim tehnologijama.
U dvorištu kušaonice postavio je hotel za kukce, u kojem su solitarne pčele, vrsta koja se ne roji, već živi samostalno. Vrijedni su oprašivači i aktivne su pri temperaturi od 8 stupnjeva, za razliku od “običnih” pčela koje traže toplije uvjete rada, odnosno pet stupnjeva višu temperaturu. Jedna solitarna pčela pri oprašivanju voćnjaka učinkovita je jednako kao 120 pčela medarica. Tu su i mini ovce, s onim “pravima” koje su na drugoj lokaciji, ima ih 24. Stajski gnoj kompostira.
Prije nego što je počeo s pčelarstvom i ovčarstvom, Vlaho se na poljoprivredu “navukao” kroz maslinarstvo. Prije 13 godina obitelj je započela s obnovom staroga zapuštenog maslinika Vlahina pradjeda, u kojem su stabla starija i od tri stoljeća. Zatim je počela proizvodnja ulja, a na prvome natjecanju na kojemu je bio Komparak je odnio zlatnu medalju. Maslina oblica i lastovki sada Vlaho ima 700 stabala, ulja pod etiketom Bružada – što je bio nadimak njegova pradjeda – proizvede oko 2000 litara. Stare sorte maslina cijepi na divlje i namjerava na otoku napraviti banku maslina autohtonih hrvatskih sorti. U jedan je maslinik ovih dana stigao i magarac.
Poljoprivredu je spojio s održivim turizmom pa goste koji žele posjetiti njegovo poljoprivredno gospodarstvo on ili brat mu Andrija vode na pčelarsku turneju. Započinje ona u podnožju 102 stube uz koje je još u 17. stoljeću korčulanski biskup Španić posadio stabla čempresa, uz koje je danas mediteranski vrt Komparakovih s posađenima lavandom, smiljem, ružmarinom, kaduljom i crnikom. Ispričat će im vodič priču o staroj kapelici koja se nalazi na vrhu i pustinjskom stanu svetog Antuna, a zatim će stazicom otići do košnica gdje će posjetitelji dobiti zaštitnu opremu, imati priliku sami izvaditi drveni okvir iz košnice te vrcati med. Na izbor im je hoće li se sami okušati ili će ih Vlaho o svemu podučiti u kušaonici gdje mogu kupiti i njegove proizvode.
Druga lokacija u Korčuli gdje su na policama njegovi med i ulje jeste Cukarin, gdje Smiljana Matijaca pravi svoje čarobne kolače za kojima su se turisti pomamili, zbog čega su ona i njezina butiga u najpoznatijim svjetskim turističkim vodičima.
– Imam i kolač od Vlahina meda, maslinova ulja, kakaa, rogača, đumbira i začina. Ma, moj je dragi Vlaho najbolji – izgovara teta Smilja, kako je otočani zovu, sretna što je mlad čovjek odlučio budućnost graditi na otoku.
– Pomažu mi roditelji, sestra Draga napravila je logo, brat Andrija je cijelo ljeto vodič. Pomažu mi i moje ovce koje kose i gnoje maslinike. Zasad to ide. Radnika je teško naći, svi su se okrenuli turizmu i očekuju plaće kao akademici. Na otoku mi je ljepše zimi nego ljeti – izgovara Vlaho.
Ove će godine za svoje proizvode dobiti ekološki certifikat. Namjerava započeti i s proizvodnjom medovine i pjenušca iz meda. E, da mu je još dobiti u zakup šest hektara starih zapuštenih maslinika čije vlasnike nitko ne može više ni svijećom pronaći, pokazao bi Vlaho da maslina na otoku ne mora biti neobrana. •
20 milijuna pčela koje žive u 240 košnica godišnje proizvede četiri tone meda ovjenčana brojnim nagradama poput Zlatne diplome na lanjskome međunarodnom natjecanju pčelara. A 700 stabala lastovki i oblica ploda dovoljno je za 2000 litara ulja. Ima 24 ovce i jednoga magarca, a pod maslinama i pašnjacima ima sedam hektara. Na gospodarstvu je i kušaonica gdje se obilježava i Svjetski dan pčela. Začinsko bilje ima u mediteranskome vrtu, pokusno pravi i džem od suhe smokve, starih sorti zamorčice i bjelice.
Dubrovačko-neretvanska županija
Korčula je dobro prometno povezana s kopnom. Na ovome mirisnom otoku, gdje su se spojili duga povijest i prekrasna priroda, suhozida je na desetke tisuća kilometara.
Život na otoku sa sobom nosi veće cijene pa tako bala sijena u kocki od 25 kilograma, koja na kontinentu stoji šest, na Korčuli stoji čak 30 kuna, objašnjava nam Vlaho. A sijeno mu je nužno za prehranu ovaca u zimskome periodu.
Dok se s njegovim bratom Andrijom vozimo po otoku, pokazuje nam stariji Komparak koliko je zaraslih i zapuštenih maslinika i nekoć obradive zemlje koju je preotela šuma.
– Početkom prošlog stoljeća bilo je u Hrvatskoj 35 milijuna “aktivnih” maslina. Sad ih je ostalo oko pet milijuna – govori Andrija Komparak.
Svaka cast mladom gospodinu ovaj uspjeh je nemoguc ni u Irskoj ni u Svedskoj.