Kao u napetom romanu koji se čita u dahu, u kojem lukavi pisac drži pažnju mijenjajući tempo radnje, iz horora pandemijske 2020. odahnuli smo početkom prošle godine. S vijestima o prvim cjepivima protiv koronavirusa se konačno vidio kraj kaosa pandemije, zatvaranja granica, nepotrebnih umiranja, lockdowna i gospodarskog potopa.
S rastom procijepljenosti popuštala su ograničenja okupljanja i kretanja, a život se (pod maskama) krenuo koliko-toliko normalizirati. Val entuzijazma prelio se u potrošnju, putovanja, planove kompanija i rekordni oporavak. Šlag na tortu: Bruxelles nam je obećao puste milijarde za reforme i investicije. Potom – obrat. Na scenu stiže inflacija.
Nakon oštrog zarona godinu prije, gospodarski zamašnjak je ubrzano nadoknađivao izgubljeno pa je BDP već u ljeto dosegnuo pretpandemijsku razinu. Svejedno je rast od 10,2 posto uspio iznenaditi makro stručnjake i prognozere kojima je posao više nego ikad bio ravan gledanju u staklenu kuglu. U mrklom mraku.
Nakon obećavajućih slika građana koji satima čekaju u redu na cjepivo, interes je s toplim danima naglo splasnuo pa smo u ljeto ušli s tek trećinom populacije cijepljene jednom dozom. Prihvaćajući višak smrtnosti s kalkulacijom da je veća šteta zemlji gospodarski udarac nego Covid 19, Vlada je svjesno olabavila epidemiološke mjere širom otvorivši vrata dobroj sezoni i priljevu turističkih eura.
Na valu slabijih mjera oporavile su se sve sastavnice BDP-a. Fiskalni su se pokazatelji poboljšali, makroekonomske neravnoteže (javni dug i neto međunarodna investicijska pozicija) ublažile, dok se relativna zaduženost privatnog sektora vratila na pretpandemijske razine. Iako su se poduzeća manje oslanjala na fiskalne potpore, sam performans tvrtki nije bio ujednačen već su oporavak predvodile kompanije manje pogođene posljedicama Covida.
Tek početkom 2022. porast će prihodi onih bolnije stradalih od pandemije. Takvo okruženje dovelo je do rasta zaposlenosti u svim granama reflektirajući se na tržište rada mijenjajući balans između radnika i poslodavaca. Broj zaposlenih lani je porastao je 2,2 posto i stopa nezaposlenosti (anketna) smanjila na 7,6 posto, nešto iznad razine prije pandemije.
Suočeni s nedostatkom radnika poslodavci su ih bili prisiljeni mamiti boljim uvjetima, a nominalne plaće ubrzale su 4,1 posto. Dogodio se, prvi put, neobičan efekt da je povećanjem plaća predvodio privatni sektor. Covid 19 tek je kratkotrajno prigušio problematiku manjka radne snage otežanog demografskim trendovima i kontinuiranim iseljavanjem. No, stare neravnoteže ponovno se vraćaju u prvi plan kao jedan od glavnih ograničavajućih faktora bržem rastu.
24 posto iznosila je percipirana stopa inflacije u prosincu 2021. kad je statistički stopa bila na ‘svega’ 5,5 posto
Famozni NPOO
Ono što je lani bila možda i najbolja vijest za Hrvatsku jest zeleno svjetlo Bruxellesa za Nacionalni plan oporavka i otpornosti zamišljen kao ključ za bespovratnih 5,5 milijardi eura injekcije u gospodarstvo. Na više od 1100 stranica dokument pobrojava 77 reformi i 152 ulaganja koje je Vlada, uz praktični izostanak javne rasprave, zamislila kao odskočnu dasku za oporavak od krize i transformaciju ekonomije kako bi neku buduću krizu dočekala spremnija.
Plan, međutim, nosi ‘kvaku 22’ na kojoj su inzistirale bogatije članice čiji porezni obveznici na svojim leđima nose teži teret financiranja Unije. Povrh 6,4 milijarde kuna predujma (13 posto koje sve članice dobivaju u znak dobre volje), buduće isplate ovise o ispunjavanju unaprijed zacrtanih kriterija provedbe reformi i ulaganja. Ne može jednostavnije; prvo treba pokazati konkretne rezultate, potom slijedi isplata. Hrvatska će to uspješno odraditi u slučaju prve tranše od 700 milijuna eura sredinom 2022.
Oko dvije trećine novca namijenjeno je za investicije, trećina za reforme, s tim da pojedina reforma ne mora nužno zahtijevati utrošak novca. Ono za što sredstva ne mogu biti korištena je krpanje rupa, poput sanacije dugova zdravstvu. Postoji (teoretska, doduše) mogućnost isplate po diskrecijskoj odluci EK u slučaju da članica dijelom podbaci, no iz Bruxellesa signaliziraju da je bolje na to ne računati, još manje s tim planirati.
Uspije li Hrvatska odraditi obećano i povući milijarde ponuđene na pladnju, efekt bi se trebao mjeriti kroz ubrzanje ekonomske aktivnosti i boljitak života građana. Kad se plan brusio, efekti su se kalkulirali na 5,2% realnog rasta BDP-a u prvoj godini, koji bi se bez njega zaustavio na 4,9 posto. U narednoj bi rast trebao ubrzati na 6,6%, u 2023. godini 4,1 posto. U 2024. hrvatski BDP trebao bi porasti 3,4 posto, a 2025. godine 2,7 posto.
Kalkulacije temelje na (prilično optimističnoj) pretpostavci o uspješnom povlačenju novca, što će reći da reforme i ulaganja idu glatko. Zna li se da neki od navedenih poteza uključuju diranje u osinje gnijezdo, poput reforme zdravstva ili teritorijalnog okrupnjavanja, više je nego izgledno da bi moglo biti otpora.
I taman kad se činilo da svakim danom stižu sve bolje vijesti, s epidemijom u drugom planu tijekom ljeta, peripetija. Najprije sramežljivo, potom sve glasnije počelo se u primjećivati da cijene rastu. Ispočetka polako, inflacija se na proljeće odlijepila od dna gdje je godinama plivala da bi kolovozu porasla na 3 posto i otad nastavila nebu pod oblake.
Dok su građani s nevjericom svakog mjeseca primjećivali da iz trgovina izlaze sa sve manje stvari, središnje banke uvjeravale su da inflacija zapravo nije problem jer je ‘tranzitornog’ karaktera. Kao u vicu: ‘Dušo, ne vjeruj svojim očima, vjeruj meni!”. Kad su cijene krenule prema gore, uzrok se objašnjavao poremećajima u globalnim lancima opskrbe, činjenicom da mjesecima zatvoreni proizvođači u azijskim zemljama (prvenstveno Kini) ne mogu preko noći odgovoriti na eksploziju potražnje iz Europe i šire sa Zapada. Naprosto treba vremena.
Mantru o privremenoj inflaciji čije je smirivanje i normalizacija tek pitanje vremena ustrajno su ponavljale središnje banke u Europi i preko Atlantika. Ni traga ni glasa o tome da je desetljeće tiskanja milijardi besplatnog novca kako bi se gospodarstvu održala glava iznad vode imalo efekt isti kao dolijevanje kerozina na vatru.
Sve kako bi inflaciju podignuli prema ciljanih dva posto. U prosincu će inflacija u Hrvatskoj na godišnjoj razini dosegnuti 5,5% i postati goruća tema o kojoj se govori na televiziji i kod kuće, na poslu… O raskoraku službenih statistika i udara na životni standard, sjajno ilustrira istraživanje Hrvatske narodne banke da je percipirana inflacija u tom istom mjesecu bila astronomskih 24 posto!
Tema je zaintrigirala i istraživače Ekonomskog instituta Ivicu Rubila, Marinu Tkalec i Ivana Žilića koji objašnjavaju da je indeks potrošačkih cijena po kojem se inflacija mjeri tek prosjek jer hipotetsko kućanstvo koje ona predstavlja uopće ne mora postojati u stvarnosti. Jedna brojka, dakle o 5,5 posto inflacije u prosincu, vrlo malo ili ništa ne mora značiti tisućama različitih kućanstava koja imaju specifične dohotke, potrošačke navike, ukuse i, konačno, životne okolnosti.
Da bi stvar bila gora, oni siromašni najviše su pogođeni rastom cijena koje predvode energija i hrana. Siromašni čak 70 posto košarice troše na kategorije proizvoda kojima su cijene brže rasle, a to su hrana i režije.
Ratni šok
Ubrzavanje inflacije nezaustavljivo će se nastaviti i u 2022. kada će u veljači geopolitičke napetosti na istočnom rubu Europe eskalirati invazijom Rusije na Ukrajinu. Preko noći netragom će nestati projekt Sjeverni tok 2, Zapad odgovoriti Moskvi sankcijama, a Vladimir Putin drastično Europi srezati dotok plina.
S eksplozijom cijena energenata, posljedično i električne energije jer će osim rata proizvodnju srezati rekordna suša, do ljeta će se početi grozničavo kovati planovi o štednji energije, podcrtavati nužnost prelaska na obnovljive izvore i spominjati redukcije. U Hrvatskoj i eurozoni prosječna inflacija će premašiti dvoznamenkaste razine, a središnje banke kontinuirano same sebe demantirati sa svakom novom prognozom.
Prvi će svoju grešku priznati američke Federalne rezerve (i ispričati se!) te krenuti u agresivno podizanje kamatnih stopa za obuzdavanje najviše razine cijena u četiri desetljeća. Europska središnja banka još nekoliko mjeseci će vagati, a reakcija biti neusporedivo blaža od američkog pandana. Istini za volju, treba priznati da je oklijevanje ECB-a posljedica bojazni da bi snažnije dizanje ključne kamatne stope zaduženim članicama mogao postati neizdrživ teret u refinanciranju, poput Italije.
Izbor je gotovo Sofijin: hlađenje inflacije ili destabilizacija europodručja. Treće rješenje grozničavo se traži, novi ‘whatever it takes’ poput onog Marija Draghija 2012. za spas eurozone. Obrise će poprimiti u netržišnom instrumentu čija je najveća opasnost da se pretvori u crvenu krpu špekulantima za oklade da ECB neće biti u stanju održati problematične članice u privilegiranoj poziciji.
Nekretninski kaos
Ono što brojke o inflaciji, međutim, ne uključuju su cijene domaćih nekretnina premda su međusobno isprepletene. Povijesno ‘opečeni’ hiperinflacijama na ovim prostorima generacijama se preferira štednja kupnjom stanova i kuća. Strah od inflacije toliko je ugraviran u kolektivnu memoriju da ni gotovo desetljeća stabilne kune nisu bile dovoljna da se ne štedi (dominantno) u devizama i u njima se denominiraju cijene auta, nekretnina i svih iole skupljih proizvoda.
Razvoj situacije i snažna inozemna potražnja dodatno su usmjerila fokus na nekretnine napuhujući cjenovni balon. Uz aktivnu ‘pomoć’ izostanka poreza na nekretnine, distorzije na nekretninskom tržištu toliko su uzele maha da golemom dijelu lokalnog stanovništva, koje mjesečno raspolaže s prosječnom hrvatskom plaćom priuštivo stanovanje, kupnja ili najam, nije moguće.
Državni program subvencioniranja stambenih kredita, od kojeg vladajući tvrdoglavo ne odustaju unatoč kritikama struke, samo je zacementirao cijene prisiljavajući sve ostale kupce koji ne zadovoljavaju uvjete natječaja da kvadratni metar plaćaju po višim cijenama.
Središnja banka upravo je sektor stambenih nekretnina izdvojila kao važan izvor rizika za financijsku stabilnost zemlje zbog snažnog rasta cijena i pratećeg obujma kreditiranja. Premda se zasad ne nazire slabljenje potražnje i pritisak na cijene, u uvjetima rastuće inflacije, očekivanog porasta cijena kredita i nastavka geopolitičkih napetosti ne isključuju mogućnost iznenadnih šokova uz pad cijena (i)ili transakcija. Regulator će stoga bankama povećati zahtjeve za zaštitnim slojevima kapitala ne bi li kreditore dodatno zaštitio od potencijalnih potresa na tom tržištu.
Kao jedan od najpodlijih poreza za koji se nitko ne osjeća odgovornim, inflacija obara fiksne dohotke istovremeno puneći proračun i iskrivljujući realnu sliku što se događa s gospodarstvom. Više cijene ‘peglaju’ sliku o maloprodaji, brojke o fiskalizaciji, rast osobne potrošnje i BDP. U isto vrijeme svaki odlazak u trgovinu, punjenje spremnika goriva ili plaćanje neke usluge izaziva gnjev građana bolno svjesnih da si svakim danom novcem mogu priuštiti sve manje.
Taj raskorak ekonomisti objašnjavaju problemom statistike, podsjećajući da se isti fenomen dogodio početkom 1980-ih. Kada krene ubrzavanje inflacije, statistika je izgubljena jer se događa problem lošeg obuhvata i pod upitnik dolazi deflacioniranje.
Kupci se ponašaju racionalno; suočeni s poskupljenjima u određenom trenutku mijenjaju sastav potrošačke košarice kojoj je tada potrebna kalibracija. U suprotnom se događa da se prikazuje rast kojeg nema, makro slika izgleda puno bolje nego što zbilja jest, no količine prodane robe su manje i one ne lažu.
Visoka inflacija nezaustavljivo ruši sve pred sobom: plaće, mirovine, ulaganja, životni standard, povjerenje i stabilnost. Pod upitnik dolazi i NPOO u dijelu koji se odnosi na investicije jer su financijske konstrukcije popisanih ulaganja zaokruživane na nekadašnjim cijenama materijala i usluga koje su naprosto nevažeće.
Tvrtke se suočene s rastom troškova i cijena energenata što im sužava prostor za planirane aktivnosti. Građanima će poskupljenja ‘pojesti’ ranije spomenuti nominalni rast plaća do kraja godine, a potom će realne plaće započeti pad. Klizanje realnih dohodaka nagriza štednju, time i sposobnost otplate kredita što smanjuje prostor klijentima da amortiziraju moguće financijske poremećaje, u slučaju rasta kamatnih stopa.
Što dulje budu trajali cjenovni pritisci više će se topiti strpljenje građana da na svojim leđima iznesu inflaciju što jača pritiske za podizanjem plaća i mirovina. Scenarij je to koji otvara vrata teško zaustavljivoj inflatornoj spirali, bauku od kojeg svi strahuju.
Ako ništa drugo, u 2021. postalo je jasno da je definitivno došao kraj eri jeftinog novca, nezabilježenom eksperimentu koji je trajao više od desetljeća. Za štediše će to biti dobra vijest, no odljepljivanje kamatnih stopa od dna ili, kako bi rekli bankari, povratak na povijesne prosjeke, pred dužnike će staviti veći teret otplata kredita.
Premda je danas u Hrvatskoj neizmjerno bolja situacija nego prije jer čistu promjenjivu kamatu ima tek oko 40 posto kredita (2010. bilo je 90 posto) mnogi će vagati mogućnost refinanciranja svojih obveza uz fiksnu kamatu, ili kombinaciju fiksne i promjenjive, čime bi se mogu barem dijelom zaštititi.
U HNB-u su izračunali su da bi otplata stambenog kredita porasla prosječno za 1800 kuna godišnje ako kamatne stope na stambene kredite prosječne kamatne stope 2,5 posto. Bude li to povećanje 2 boda, godišnji teret otplate veći je za 3800 kuna.
Računica pokazuje da bi otplata polovine kredita s anuitetima od 2000 kuna porasla za 200 kuna ako stopa poraste za 2 boda. Ovisno o rastu stope (od 1 do 2 postotka), anuiteti stambenih kredita bili bi povećani 5,6, odnosno 11,2 posto. Pritom je računica rađena na temelju sadašnje prosječne cijene kredita od 2,5 posto.
Lepeza alternativnih ulaganja
Sa stezanjem monetarne politike na horizontu, pozitivno je da se na stol vraća danas pomalo zaboravljena lepeza alternativnih ulaganja. Investicijskim fondovima šire se prilike za prinose izvan isključivo dioničkih tržišta, a jednako kao i drugim financijskim institucijama. Isto vrijedi za mirovinsku štednju, depozite u bankama,…
Članovima mirovinskih fondova, čiji su portfelji još uvijek primarno izloženi obveznicama države, smiješe se veći prinosi. Domaći poduzetnici, već suočeni s rastom troškova i neizvjesnom perspektivom zbog sve glasnijeg spomena recesije u Europi, ubuduće će morati računati na zatezanje uvjeta kreditiranja, no to je tržišni mehanizam filtriranja kvalitetnih projekata i efikasnih ulaganja. Besplatni ručak ne postoji.
Dok je divljanje cijena zasjenilo mnoge druge teme, neosporno da je država cijelu godinu nastavila peglati javne financije i pripremati put za strateški cilj uvođenja eura i ulazak u prostor Schengena koje će doći nekoliko mjeseci kasnije. Zajedno sa zelenim svjetlom Bruxellesa da je odrađen zadovoljavajući posao pripreme ekonomije da nas pokrije kišobran zajedničke valute, trud će nagraditi i rejting agencije višom ocjenom kredibilnosti za vraćanje dugova.
Svejedno, kad se podvuče crta stječe se dojam da je u predahu koji je donijela lanjska godina moglo biti učinjeno daleko više. Obnova Zagreba i Banije praktično se nije pomaknula s mjesta, ljudi sa srušenim kućama žive i dalje žive u kontejnerima. Politička svakodnevica bila je obilježena korupcijskim aferama, jednom za drugom bez pravosudnih epiloga. Značajnijih reformi za jačanje konkurentnosti gospodarstva nije bilo, s iznimkom petog po redu poliranja poreznog sustava.
Sve u svemu, u iznenađujućem obratu na scenu su stigli inflacija, rat i realni scenarij novog zarona u recesiju. Kako je netko ispravno primijetio, inflaciju osjete svi bez iznimke, svakim otvaranjem novčanika, dok recesija pogađa samo dio društva pa se smatra manjim zlom. S konsenzusom da je potrebna “ljuta trava na ljutu ran”, otvoreno je koliko će biti grubo hlađenje ekonomije. Taj bismo rasplet trebali vidjeti u idućem poglavlju koje će ispisati 2022. godina. Naravno, ne dogodi li se još koji neočekivani zaplet.
