U Velikoj Britaniji na početku godine osvanula je u autobusima poruka „Bog vjerojatno ne postoji. Sada se prestanite brinuti i uživajte u životu.“ Val s takvim porukama zapljusnuo je zatim SAD, Kanadu, Australiju, Španjolsku, Njemačku, a onda i nama susjednu Italiju, sa sličnom porukom: “Loša je vijest to da Bog ne postoji, a dobra da ti on ne treba“.
I nije trebalo dugo da se nešto slično pojavi i u Hrvatskoj. Odmah je nastao skandal, što i nije bilo neočekivano. Jer zagrebački je ZET nakon dva dana iz svojih tramvaja maknuo promidžbeni natpis “Bez Boga, bez gospodara“.
Jasno je svima da je riječ o valu ateističke kampanje koja je zapljusnula mnoge zemlje.
Zanimljivo je, međutim, kako je baš iz Velike Britanije istodobno stigla vijest o rezultatima najnovije znanstvene studije, provedene u nekoliko europskih zemalja, koja je pokazala da religija pozitivno utječe na opći osjećaj sreće u životu, a vjernici su u prosjeku sretniji od ateista ili agnostika.
Prema toj studiji, vjera djeluje kao svojevrsno “životno osiguranje“ protiv životnih razočaranja te se redoviti posjetitelji crkve uglavnom bolje nose s gubitkom posla, čak i s rastavom iako joj se u prosjeku snažnije opiru od ateista.
Kako god bilo, reklamni britanski slogan, od kojega je sve i krenulo, zapravo je već sam po sebi proturječan. Jer u njemu ne piše da Bog sigurno ne postoji, nego je to rečeno sa zadrškom. Još je veća kontradikcija u tome da se bez njega više ne treba brinuti i da se tek bez njega može uživati u životu. Upravo suprotno, svaka zdrava vjera i religija naučava da je u Bogu mir, da Bog jamči sigurnost, spasenje, bez obzira na to što gdjekad kažu crkveni ljudi, ili na čijim se postupcima ljudi često razočaraju. Vjernik će znati da je Bog najveća ljubav ako iskreno vjeruje.
Svatko ima pravo na iznošenje svojih stavova, vjerničkih ili ateističkih. Jednakovrijedna je teza da Bog postoji, kao i ona da ne postoji. Kao što je i jednakovrijedan čovjek, bio on vjernik ili ateist ili agnostik.
Bitan je dijalog, međusobno poštovanje, a ne militarističko nastupanje i huškanje jednih protiv drugih. Međutim, ima vjernika koji radikalno iskazuju tko su i što su pa to nameću drugima, a tako je i među nekim ateistima prisutan militaristički duh kojemu smeta sve što “miriše“ na vjersko. Ni jedna ni druga isključivost ne vode dobrome.
U zagrebačkom slučaju, ZET je skidanje natpisa opravdao vrijeđanjem vjerskih osjećaja građana. No tko je to procijenio, koja je to granica da nekoga nešto vrijeđa?
Okrenemo li se oko sebe, naći ćemo bezbroj drugih reklama koje mogu biti još uvredljivije i nespojive s vjerskim stajalištima. Istinskog vjernika, koji je siguran u ono što vjeruje, ne može pokolebati nikakva takva poruka ili tko zna kakva kampanja. Mogli bismo zaključiti da ova kampanja i nije usmjerena prvotno na vjernike.
Ona je još jedan, neizravan pokušaj udara na vjerske institucije, pri čemu treba imati na umu da ovdje nije riječ samo o Katoličkoj crkvi nego i o Pravoslavnoj, Islamskoj zajednici, protestantima, Židovima...
Ako se pomnije uoči tko u nas stoji iza ove kampanje, postaje sve jasnije. To su uvijek jedne te iste nevladine organizacije i udruge koje pokušavaju svoj svjetonazor nametnuti većini, a jednom od velikih prepreka osjećaju baš vjerske zajednice.
Imaju pravo na iznošenje svojih stavova, ali ne baš i na neprestano maltretiranje većine. To je taj militarizam koji je često vidljiv u njihovim nastupima, gdjekad protkan čak i nesnošljivošću prema onima koji misle drukčije.
No živimo u demokraciji, u kojoj svaka manjina mora biti zaštićena u svemu, ali većina odlučuje.
