Sa samo 20 godina, Iva Radoš je i po drugi put postala prvakinja Europe. U reprizi finala s prošlog Prvenstva Europe, Iva je opet pobijedila olimpijsku pobjednicu Milicu Mandić. Tada je bilo 6:3, a ovaj puta samo 1:0, no i cijeli put do ovog zlata bio je poprilično drugačiji.
- Presretna sam što se hrvatska himna opet svirala zbog mog postignuća i to je opet bio nevjerojatan osjećaj.
Kad vidi njene rezultate, netko bi mogao zaključiti da se Radoš provukla do finala, no kod nje su tijesne pobjede postale uobičajene. I slika vrlo jake psihe.
U prva dva nastupa, Iva je pobjeđivala s nogometnih 1:0, i to cure iz tekvondaških velesila - Francuskinju Ble i Ruskinju Guroskaju - no u polufinalu protiv Nizozemke Oogink bilo je još dramatičnije (4:3).
- Kod mene je često dramtično, no dobila sam tri borbe na bod razlike što valjda govori da sam spremna i psihološki jaka.
Spremna potpuno baš i nije jer je imala u posljednjih pet mjeseci imala puno problema s ozljedama.
- Ozlijedila sam dva puta ligamente gležnja, a potom mi je otišla prepona i nakon svake od te ozljede uslijedila bi dva tjedna strogog mirovanja. No, hvala Bogu, za ovo natjecanje sve sam zaliječila.
Što joj je prolazilo kroz glavu kada je gubila protiv Nizozemke 1:3?
- Znam da gubim, ali i znam da ću stići. Prije ove borbe, ja sam se s tom curom borila četiri puta i tri puta sam ja pobijedila. Znala sam da će ona pasti i da ću ju zakačiti kad-tad. Bila sam sigurna u sebe, 110 posto. Tih 1:3 nije mi ništa značilo.
No, zato joj jako puno znači podrška klupskog trenera Ivice Klaića koji ju je i jučer vodio kroz borbe.
- Ja vam ne nogu objasniti koliko on meni znači. Promijenila sam klub jer ne volim deranje i ja tako ne mogu funkcionirati. A Ivica me u potpunosti razumije. Posve je smiren. Ja sam gubila, a on nije povisio glas na mene jer zna da to na mene ne djeluje. Ivica radi sa mnom već tri godine i ja sam prezadovoljna, baš kao i s mojim trenerom iz teretane Ivanom Knezom. Otkako s njim radim moje tijelo bolje funkcionira. Uz rad, trud i molitvu sve ide.
Zahvalila se Iva i majci Vinki koja se svakodnevno molila za nju kao i ocu Ivanu koji je poštivao njenu želju da ne dolazi u Montreux. A tata Ivan je glavni tajnik Hrvatskog te-kvon-do saveza, ali i dvostruki osvajač europske teškaške bronce odnosno prve medalje za neovisnu Hrvatsku. I kao takvom, zacijelo mu je bilo mjesto na ovom Europskom prvenstvu, no on je ostao doslijedan dogovoru s kćeri.
A ona je pak bila dosljedna u sprovođenju trenerove taktike. U sve četiri borbe, pa tako i u finalnoj.
- Dogovor je bio da prvu i drugu rundu radi lagano, da ne troši snagu dok Mandić ne izgubi živce i dok ju ne uhvati panika. Iz tog stanja došlo je do povlačenja za njenu prvu opomenu, a potom i do izlaska za drugu opomenu i Ivin bod. S druge strane, Iva se lijepo pokrivala i ona doista prima malo udaraca – opisao je finale hvaljeni trener Ivica Klaić.
Malo udaraca primila je i debitantica Melani Adamić Golić (preko 73 kg) koja je u prvom kolu izgubila od Njemice Brandl sa 0:1 i to zahvaljujući kaznama. Bez zarađenog boda je ispao i Nikola Bojo (87 kg) koji kasnijem brončanom Azerbajdžancu Ghobadiju nije uspio parirati (0:4).
Na korak do svoje druge europske medalje bio je teškaš Vedran Golec (preko 87 kg), no nakon što se s pet bodova u nizu i nogom u glavu izvukao protiv Grka Nikolaidisa (10:8), to mu u četvrtfinalnoj borbi nije uspjelo protiv Poljaka Hatawskog (6:13).
Hrvatska je tako Prvenstvo završila sa pet osvojenih medalja (1-1-3) što je slabije no u Bakuu 2014. i Manchesteru 2016., gdje je osvojeno po šest odličja, no valjda reći da je na djelu uspješna smjena naraštaja i da se i ovaj nastup hrvatskih tekvondaša svakako mora proglasiti uspješnim.
Što reći, osim bravo i svaka čast, tako se voli i promovira naša zemlja, mnogi bi u ovoj zemlji mogli učiti od vas!