U biblioteci se može provesti čitav život. Ne vjerujete? Nisam ni ja, te vam s te strane ne mogu prigovoriti. Ali, poslušajte moju priču. Ne, naravno, nisam uvijek živio u biblioteci, pa ni danas više ne živim u njoj. Dapače, život u biblioteci i njezinim labirintima smatrao sam nekoć pukom knjiškom izmišljotinom. Stoga ovo nije jedna od onih priča koje neštedimice iskorištavaju mitologiju biblioteke… Gdje sam ono stao? Da, imao sam svoju obitelj: privrženu, iako ponešto sumnjičavu ženu, i dvije kćerkice... Eto, još se i sad, možda pri kraju života (sigurno na kraju onakva kakva sam poznavao), raznježim kad ih se sjetim. To ipak znači, nadam se, da sam ostao čovjek: nisam se pretvorio u knjižničarsku sablast ili kako već maštovitiji ljudi nazivaju bića slična meni. Uglavnom, nekoć sam, istina, svakog dana odlazio u biblioteku na posao; boravio bih ondje, manje-više zaokupljen knjigama, svojih sedam-osam sati, a onda bih se (radosno) vraćao u zagrljaj obitelji. Nisam smatrao da je život u biblioteci: smatrao sam, kao što je to već rečeno, da je istinski život negdje drugdje...
S vremenom, međutim, moj je svakodnevni boravak u biblioteci bivao sve dugotrajniji. Neprimjetno, kao da se radi o kakvoj ljubavnici, kod kuće sam počeo smišljati izlike – samo da bih mogao otići u biblioteku. Postao sam žrtva općega mjesta, mislio sam. Ili sam pak... više života pronalazio u knjigama nego što ga je bilo oko mene. Biblioteka općega tipa, naime, sadrži knjige u kojima su sabrani svi zamislivi i nezamislivi karakteri, svi postupci koje su ikad poduzela ljudska bića, i još dobar dio onih koje nisu – jer su bili nemogući ili krajnje nevjerojatni. Pustolovine, sudbine, opasnosti, romanse, univerzalno znanje, sve je to stajalo nasuprot mojoj svakodnevnoj rutini: dolasku kući u pola pet, zajedničkom objedu, oskudnom razgovoru, maloj večernjoj zabavi, odlasku u postelju, i onda opet, jutrom u sedam…
Ne, u biblioteci, u desetcima tisuća njezinih tomova, bujao je život. Drukčiji od onog koji mi je bio dan: život pun mogućnosti, a ja sam (možda zvuči smiješno), u najdubljoj biti – avanturist. Svaki dan mogao sam izabrati svoju sudbinu: danas biti osamljeni, romantični melankolik, sutra raskalašeni pustolov, potom neshvaćeni znanstvenik ili slavni svjetski putnik. Mogao sam, da, sve mi je to bilo nadohvat ruke – iako sam istodobno znao da je sve to fikcija, te da, u stvarnosti, nikad neću napustiti izlizanu klupu, ljestve malo nagnute u stranu, prašnjave police i miris staroga, vlažnog papira. Hvatao sam život gdje god sam ga mogao naći: osjećao sam kako mi (poput pustinjskoga pijeska) curi kroz prste, a da ga ni na jednoj strani nisam mogao uživati u potpunosti. Udvojio sam se: tjelesno, iako u nešto kraćim razmacima, nalazio bih se u društvu drugih bića “od krvi i mesa”; ipak, moj pravi dom postupno je postajala siva zgrada usred skromna parka, biblioteka. Ne, ne, to nije dobro rečeno: zgrada tu nema nikakve važnosti – moj dom postale su različite knjige na njezinim otežalim policama. Kao skromni bibliotekar (u biti činovnik, nikakav pustolov), na zahtjev klijenta potražio bih određena izdanja, stavio ih pred njega i potom ga uputio u dvoranu za čitanje, ili mu ih pak izdao na posudbu. Posao me nije priječio da sebi odaberem knjige, i da njima posvetim preostalo vrijeme… Moji kolege nisu čitali: nije ih bilo mnogo, i (na sreću!) rijetko sam ih susretao. Gubili su vrijeme u nevažnim razgovorima, koketiranju ili ogovaranju, a ponekad bi odlazili i u obližnju gostionicu. Nisam ih podnosio, nerado, ali istine radi – priznajem. Ne bih želio da zbog toga (poput moje žene), prestrogo sudite o mom karakteru. Ja sam, zapravo, samo želio živjeti…
Kad sam prvi put prenoćio u biblioteci, nije se dogodilo ništa vrijedno spomena. Utonuo sam u čitanje: kad sam podigao glavu, već je bilo pola šest i nad gradom je svitalo. Sumnjičavost moje žene još je porasla, iako ni inače (kao što sam već rekao) nije imala osobito dobro mišljenje o meni. Noćni rad bibliotekara?! – ta joj se pomisao učinila toliko apsurdnom da je morala potražiti neko racionalnije objašnjenje. Jedva sam dočekao spas: odlazak u biblioteku, gdje sam s drugima morao razmijeniti tek najnužnije riječi. Ostale su se ionako nalazile zapisane, u knjigama, svuda oko mene. Potom sam često noćio u biblioteci. Svi bi otišli, zaključali vrata (ni ključ mi više nisu ostavljali, jednostavno bi zaboravili na mene), a ja bih poredao na stolu tri, četiri, pet svojih trenutno najdražih knjiga i preskakivao iz jednog identiteta u drugi, mijenjajući povijesna razdoblja i egzistencije. Priznajem, došao sam u neobičnu napast: htio sam pomiješati stranice vrlo različitih knjiga, i stvoriti “melange” koji bih mogao nazvati svojim. Ulomci bi se mogli spojiti s drugima, i stvoriti novu knjigu... moju knjigu. Ipak, naravno, nisam učinio ništa. Ideja je ostala ondje gdje ostaje i većina mojih drugih ideja: nisam imao hrabrosti istrgnuti stranice, izrezati pojedine rečenice i zalijepiti ih uz druge, pripisati ih drugim likovima ili (zadrhtim kad se toga sjetim) – sebi. Ne, nisam imao hrabrosti, i mislio sam da je nikad neću ni imati... To je, ženskom intuicijom, osjetila i moja sumnjičava žena, i zato je moje noćno izbivanje s vremenom prihvatila kao običnu činjenicu – još jedan prilog slabosti ili čak niskosti moga karaktera.
Godinama sam tako noćivao u biblioteci: jednom, dvaput, triput tjedno. Nitko nikada nije otkrio, mislio sam, moju tajnu – ali, dakako, bio sam u krivu. Moji su kolege (osobito kolegice) nešto naslutili, ali su cijelu stvar pretvorili u predmet sprdnje, te im je, u tom smislu, u interesu bilo da me ne sprječavaju. Htjeli su vidjeti što će iz svega toga proizaći. Netko je od njih, nema sumnje, i obavijestio moju ženu… “Što radi?” pitala je ona. “Ništa”, odgovorio je taj (ili ta), “sjedi za stolom i čita”.
Ja sam u međuvremenu svojim sustavom interpolacija i kombinacija – napisao (ako se tako može reći) toliko žuđenu vlastitu knjigu. Ponosim se time što nisam posegnuo za škarama, nijedno izdanje nisam oštetio ni unakazio, nisam odabrane ulomke, rečenice ili samo riječi lijepio na bijeli papir – što je, opet priznajem, bila moja prvotna zamisao. Nisam. Odviše poštujem knjige: sve sam sabrao, rasporedio i složio u svojoj glavi. Postao sam autor, sam sam stvorio svoju egzistenciju, a mogao sam se poigravati i s egzistencijama drugih, i više mi nitko nije bio potreban.
U nedjeljnu večer otišao sam u biblioteku. Žena više nije postavljala nikakva pitanja, a djevojčice sam načas podigao s poda i poljubio ih u njihova mirisna čela. Grad je bio gotovo pust, i šetnja do biblioteke nije dugo trajala. Otvorio sam glavna vrata svojim ključem koji sam potajno dao izraditi (jer nisam želio više ovisiti ni o kome), ostavio ga u bravi s unutarnje strane, potom se popeo do svoje sobe, sjeo za stol, izvadio nekoliko araka bijela papira i pomamno počeo pisati. Vlastitom rukom, ne nekim strojem... Svaki citat nestrpljivo je čekao svoj red, i ja bih mu udijelio mjesto koje mu je pripadalo. Likovi su se gubili u labirintima povijesnih doba, stupali u veze koje nisu ni slutili, završavali na načine koji su bili u potpunoj opreci s njihovom ulogom u dotadašnjem životu; htio sam im, naime, pokazati tko je gospodar. Ja sam bio gospodar, ma koliko inače bio neznatan, u tom trenutku imao sam ih u rukama, i ni za što drugo nije me bilo briga. Ni najmanje.
Pisao sam, zaspao, popio čašu vode, ponovno podigao glavu, i dalje pisao. Spustila se noć, potom se prozor ponovno osvijetlio, pa opet zamračio. Pisao sam, pisao, iako sam čuo mukle udarce o vrata, a potom i zvuk nekakva stroja. Ni strašan tresak razbijena stakla nije mogao prekinuti moj rad, slušao sam užurbane korake hodnicima biblioteke, i žestoke povike nekih ljudi, ali sam i dalje pisao. Razmještao sam proklete likove kako sam to oduvijek želio: oduzimao im njihove burne, romantične ljubavi i dodjeljivao im sudbinu provincijskoga činovnika, razbijao njihove brodice netom bi isplovili iz luke, gasio proplamsaje njihovih ideja, genijalnost presijecao u korijenu, ismjehivanjem i uvredama…
Naposljetku, razvalili su vrata moje sobice, i oduzeli mi moje zapise. Odveli su me u zgradu koja izdaleka nalikuje biblioteci, ali se u njoj osjeća miris sredstva za raskuživanje (umjesto vonja vlažnih knjiga), te su hodnici dugi i bijeli, i općenito je presvijetlo. Sjedim tako u naslonjaču kraj prozora, promatram šumicu koja se proteže s njezine stražnje strane, i povremeno razgovaram s liječnikom koji mi govori da “dobro napredujem”. Ja se nadam da ću ga uspjeti zavarati, i vratiti se u biblioteku, jer svoj rad još nisam završio. Ni izdaleka. Pa čak, ako tu i skončam, neću biti posve nezadovoljan: sad je i moja sudbina postala dostojna knjiga.
