Konačno smo dokazali da smo pravi euro-WC – u centru Sofije, odmah pokraj spomenika bugarskoj državi, koji tone u blato i propada kao ruina, podignut je blještavi javni WC, sav u staklu i sjajnom metalu, a unutra je sve na senzore. Kome to treba, osim ako se ne želimo prijaviti kao konkurenti za čelno mjesto u Svjetskoj organizaciji toaleta sa sjedištem u Singapuru?
Dobio poduzeće za jedan dolar – kabinet bivšeg premijera Kostova poklonio željezaru Kremikovce milijunašu Zaharijevu, on otpustio radnike i sada su pred zatvaranjem.
Ravnateljica porezne uprave smijenjena nakon skandala s utajom PDV-a, prijeti joj do 10 godina zatvora zbog zloporabe položaja.
Radim za pet leva na sat, a u EU rade za 46 leva – Svjetska banka pustila zadnji kredit od 200 milijuna dolara za socijalu. Kredit će se otplaćivati 17 godina, a teško da će biti dovoljan za sve nedaće koje donosi kriza.
Državni budžet se uoči izbora koristi za financiranje nepotrebnih projekata – treba li tri milijuna eura kada je bilo dovoljno deset puta manje.
Samo letimičan pogled na naslove u jednom bugarskom tjedniku dovoljan je da se čovjek osjeća posve udomaćeno. I teme poput: savjetnik premijera sjedi u komisiji za brojenje glasova nakon izbora ili ocjena analitičara da je “bivši šef Državnog odvjetništva bio potkupljen, dok novi nije, ali je zato posve neefikasan” zvuče nekako blisko.
Svaka sličnost nije slučajna. Točno se zna o čemu je riječ. Sve je tu: od zlatnog WC-a do izmrcvarene željezare, od korumpiranih državnih službenika do rasipanja na nepotrebne projekte, od potplaćenih radnika do kreditnog zaduživanja za začepljivanje rupa. Preseliti se u Bugarsku ne bi za hrvatskog građanina bio neki šok. Malo je razočaravajuće doduše što nismo nimalo originalni. Nismo smislili ništa što već nije viđeno. Istina, Bugarska je članica EU, jedna od onih zemalja za koje se u Hrvatskoj rado kaže “pa kako to da su i oni ušli, a mi nismo”. Gleda li se površno, doista nema razloga da i Hrvatska ne bude u EU, ali nije li logično i pitanje zašto bi EU puštao da mu se na postojeće gomilaju i druge problematične zemlje. Ako su jednom promašili, ne moraju svaki put. Ako su jednom pomislili da je dovoljno upozoriti i nacrtati, nisu bedasti da to misle stalno. Tko bi ozbiljno mogao shvatiti zemlju koja nema ozbiljnu strategiju ni u krizi ni kad krize nema? Ako je rekordno zaduženje kako bi se spriječio bankrot države uspjeh vlade, kakvi li su joj tek neuspjesi? Ako politika smatra da je zaštita nacionalnih interesa vlasništvo jedne stranke, koja nameće svoje teme i svodi ih na predizborne doskočice, tko će vjerovati da u Hrvatskoj ima sposobnih koji će politiku voditi i u onim kratkim intervalima u kojima nije vrijeme prije, tijekom i nakon izbora.
Bugarski primjeri, a mogli su biti i neki drugi, samo su svježa ilustracija koliko je nevažno je li država u EU ili nije ako se ne čini ništa da se uspostave jasni kriteriji i bez ostatka provedu ciljane reforme. Fraze da mi nismo Balkan, da smo bolji od drugih i da zaslužujemo više ne služe više ničemu. U njih ne vjeruje više ni narod kome su namijenjene ni ta Unija koja se ponekad predstavlja kao bauk, a ponekad kao rješenje svih problema.
Dok Hrvatska ne dobije politiku sposobnu da artikulira, a potom i zaštiti pet stvarnih strateških nacionalnih interesa, bit će u istom toru kako i ostali koji to nemaju. Dok ne dobije vlast sposobnu da zacrta kvalitetnu budućnost zemlje, nitko neće padati na šarm naših političara. Dok ta vlast ne počne s poštovanjem tretirati novac svojih građana, nitko je neće shvatiti ozbiljno. Dok ne skupi hrabrost da presudi svima kojima suditi treba, nitko je neće poštovati. Zato članstvo u EU nije nikakvo jamstvo uspjeha politike i nitko s tim ne bi trebao mahati. I drugi su u EU pa to ne znači da su zato dobri.
