U posljednjih mjesec dana politički razgovori na relaciji Zagreb – Beograd i obratno vrlo su učestali. Srbijanski predsjednik Tadić bio je Mesićev gost, susreo se sa Sanaderom, a otišao je i u Knin. Za ovu kolumnu čini mi se vrlo značajnim njegov poziv Srbima iz Knina i okolice da ove godine sudjeluju u obilježavanju godišnjice akcije Oluje. Potkraj prošlog tjedna Sanader je bio u Beogradu i Subotici, susreo se opet s Tadićem i Koštunicom i, među ostalim, poručio kako je Hrvatskoj cilj da “Srbi u Hrvatskoj budu potpuno integrirani u hrvatsko društvo”.
U takvoj atmosferi na Večernjakovim su stranicama upravo zastršala dva naslova, oba objavljena 20. srpnja, jedan s naslovom “Povratak Srba blokirao račun” i drugi u vukovarsko-osječkom izdanju s naslovom “Koljači mirno hodaju Daljem”.
U prvom je članku riječ o petorici građana srpske nacionalnosti koji su sudskom presudom vraćeni na posao, a izgubili su ga 1992. godine jer su neopravdano bili proglašeni tehnološkim viškom. Budući da im je trebalo isplatiti zaostale plaće, više nije bilo novca za opremu. Ključno pitanje u članku postavio je šef zadarskih vatrogasaca: “Zašto taj spor nije riješen još 1992. nego 13 godina poslije?”. Tu je urednik trebao tražiti naslov, a ne sugerirati da su petorica radnika srpske nacionalnosti odgovorna za požare koji haraju.
U drugom članku riječ je o obilježavanju 15. obljetnice srpskog pokolja policajaca u Dalju. Novinarov sugovornik, predsjednik Društva hrvatskih logoraša srpskih koncentracijskih logora, vrlo je nezadovoljan jer ideju da se, uz spomen-ploču na policijskoj postaji, postavi i veliki spomenik nije podržalo Ministarstvo branitelja, a ni drugi. Zbog toga predsjednik Društva, pun žuči, kaže: “Danas svi zaboravljaju što se dogodilo, a selom šeću glavni incijatori pokolja Hrvata.” Čak spominje ime osobe koja je u međuvremenu oslobođena optužbe, ali je tužba protiv nje ponovo podignuta.
Priča je začinjena emotivnim detaljima o ubijenim sumještanima, zamjerkom državnom vrhu jer ne dolazi na obljetnicu, a glavna je predsjednikova poruka: “Dok su oni slobodni, u Dalju nema suživota”. Ovo je članak bez profesionalne novinarske distance, a i urednik ga je začinio naslovom.
Nepažnja, nemar ili neznanje? Svejedno. Opravdanja za te primjere nema. Ali za Večernjak u cjelini ima. Znaju se novinari i urednici i te kako zauzeti za suživot i toleranciju. Prisjećam se lijepog primjera od lani kada smo izvijestili o tome da hrvatska djeca nisu htjela u školsku nogometnu ekipu primiti srpskog dječaka, ali zahvaljujući našem pisanju, srpski je dječak ubrzo postao stalni član nogometne momčadi.
