Poslije slovenskih namjera da izađu na otvoreno more, koje ne prestaju
niti se tko može domisliti kada će, svojim se “željama i pozdravima”,
izgleda, kane javiti i Bosanci. Vijest više zvuči kao vic, ali ne bi
bilo osobito čudno kad bi čudnovata vijest postala zbiljom. Jer,
bosanskohercegovačka vlast (ma što to značilo) kani također tražiti
izlaz na otvoreno more! I to koridor od Neuma do Visa!?
Videći što rade Slovenci, što su već na Prevlaci dobili Crnogorci, kako
se na dunavskim adama ponašaju Srbijanci, valjda su i Bosanci
zaključili da je doš’o vakat da i oni nešto ušićare. Zašto se sutra ne
bi nečega sličnog sjetili i Mađari? Mogli bi prigovoriti da naša stara
uzrečica “Koga briga što Mađarska nema mora” nije europski uljuđena i
“politički korektna”.
A mogli bi i, pozivajući se na “povijesno pravo”, zatražiti da im se,
primjerice, da riječka luka! A ako se Hrvatska počne tome opirati,
Mađarska bi mogla zatražiti pomoć EU čija je članica. Ustraje li
Hrvatska u tome opiranju, mogla bi se Mađarska priključiti Sloveniji i
njezinim pokroviteljima i “nevidljivim pomagačima” u sprečavanju ulaska
Hrvatske u EU, samozatajno i ustrajno raditi na tome da Hrvatska u EU
uđe zajedno sa Srbijom, u tzv. balkanskom paketu. Što bi Hrvatska
učinila glede takvog “mađarskog ponašanja”? Sudi li se prema ponašanju
u odnosu na slovenske ucjene, ništa osobito i djelotvorno.
Susjedi se prema Hrvatskoj ponašaju kako im ona dopušta. Hrvatska
tradicionalno pati od kompleksa “tisućgodišnje uljudbe”. Njezina je
politika umanjeni preslik toga etnopsihološkog i stanja mentaliteta.
Hrvatske su slabosti, nemoći i autsajderstvo već odavno preimenovani i
pretvoreni u taj viši kompleks “hrvatske kulture”. Umjesto da uljudno,
ali odlučno, kaže i Slovencima i njihovim patronima što ih ide, naša
vlast slatkorječivo poručuje da i dalje ustraje u svome “europskom
ponašanju”!
Može li se našeg ministra vanjskih poslova zamisliti da podigne glas,
energično ustane od stola i nešto odlučno odbije? On je uglađen i fin,
s manirama pitomca diplomatske škole. Što znači biti fin i imati
europsko ponašanje ako se ni mnogi koji zagovaraju te principe sami
njih ne drže? Što nekome tko je od takvoga ponašanja odustao znači
hrvatsko “europsko ponašanje”?
Hrvatska se vlast, kao što se od premijera i prigodom posjeta Beogradu
čulo, neće prestati “ponašati europski”. Pa ni prema Srbiji prilikom
njezina ulaska u EU. Premijer je obećao da se Hrvatska prema Srbiji
neće ponašati kao Slovenija prema Hrvatskoj, nego u “europskom duhu”.
Kada to EU iz nekih razloga odgovara, kada je to zbog nekih njezinih
interesa, kao što je “ohrabrivanje regije na putu u europske
integracije”, onda se od Hrvatske vazda i bezuvjetno očekuje “europsko
ponašanje”, a kada je posrijedi odnos EU prema Hrvatskoj, ni sama se EU
uvijek ne drži svojih demokratskih standarda.
A i svojoj članici Sloveniji dopušta da se ponaša balkanski. Što bi
pristojnom i lijepom ponašanju javno skloni eurobirokrati rekli kad bi
se Hrvatska ponašala kao Slovenija? No, Hrvatska se i ne može tako
ponašati. Što zbog kompleksa “hrvatske kulture”, što zbog utjecaja
podaničkog mentaliteta koji se pod tim kompleksom krije.
Naše su vlasti učinile sve što se od njih tražilo glede ulaska u EU.
Rasprodale banke, Haagu izručile generale, Oluju i kamione dokumenata,
pristale na politički suspektnu “regionalnu suradnju”, odrekle se
ZERP-a, sa slovenskim zlovoljnim vlastima nastavile fino razgovarati
usprkos ucjenama.
I što smo zauzvrat od EU dobili? Ništa do novih uvjeta. Jer, za
bezuvjetne pristanke i klimoglave malo se kada nešto dobiva. A postoji
pak mogućnost da se od Hrvatske “spremne na suradnju” nešto dobije. Da
nije takva hrvatskog ponašanja, bi li eurokrati zahtijevali što im se
prohtije, bi li Slovenci mogli toliko zaj..., a Bosanci to i pomišljati?
BIJEDA POLITIKE
