Zagovornici heoriziranja ratnih dogodovština pripadaju obvezatnome
folkloru poslijeratnih društava. Tradicijsko guslarsko opjevavanje
zamijenili su, doduše, suvremeni masovni mediji (od stripa i filmova do
dnevno emitirane, ili tiskane makulature), no temeljni je sadržaj ostao
isti. Ma koliko se, naime, govorilo o žrtvovanju kao moralnome
postulatu u ratnim uvjetima, isti se obrazac prenosi i u poraće. To što
su socijalni – a posebice egzistencijski – uvjeti radikalno drukčiji ne
mijenja recepciju osnovne “poruke”: ima vrijednosti viših od samoga
života. Život, dakle, nije najviša vrijednost.
Metodički gledano, opetovano se potvrđuje klasični obrazac
“čarobnjakova naučnika” – pokrenuta energija (u ovome slučaju
eksplicitno: rušilačka) ne može se zaustaviti, poništiti, preusmjeriti
ni po volji onih koji su je pokrenuli. Dok će (srećom, naravno, svagda
statistički zanemariv) dio razvojačenih mladića nastaviti koristiti
oružje u kriminalne svrhe (da “konačno naplate ono što su prije činili
džabe”), mnogo će značajnjiji dio društva koncept podređenosti života
drugim vrijednostima iz nastaloga ozračja doslovce usisati kao moralni
imperativ. Posebice su osjetljivi na to, naravno, oni životno
najneiskusniji, najmlađi.
Načelno to je odavno poznato, no čim se načelna interpretacijska razina
poveže sa dnevnim zbivanjima, sporovi postaju nužni. Jer – uza sve
razlike na ljudskoj ili moralnoj razini – ovakvo sustavno
podcjenjivanje života povezuje brojna samoubojstva ratnih veterana,
različito motivirane štrajkove glađu (od Glavaša do Čučića,
primjerice), pogibiju vatrogasaca na Kornatu i brojne smrti mladih,
naglašeno neopreznih vozača. Svima je, očito, zajedničko upravo to što
neke vrijednosti smatraju neupitno nadređenima (vlastitome) životu.
Ma koliko se na prvi pogled činilo skandaloznim povezivanje bahatosti
mladih (i glupih) vozača koji siju smrt na cestama sa pogibijom
vatrogasaca na zadatku, u pozadini se nalazi slična motivacija.
Inzistiranje na tomu da je “smrt sastavni dio poziva vatrogasca” – o
čemu su govorili (preživjeli) vatro-funkcionari – srećom je u potpunome
neskladu s činjenicama. No, ono p(r)okazuje vrijednosnu pozadinu na
osnovi koje se mladi vatrogasci socijaliziraju (dodatno naglašenu time
što rečeni funkcionari smatraju važnijim polemizirati s kritikom koju
im je uputio predsjednik republike nego utvrditi kako im funkcionira
sustav te, posebice, kako odgajaju podmladak).
Pokazuje i dubinsku motivaciju koja je nesretnoga šesnaestogodišnjaka
navela na to da moli za privilegij riskiranja vlastita života. Da to
nije bio učinio, ostao bi (u najmanju ruku u svojim očima) obilježen
kao kukavica. Kako je to već davno uočio grčki mudrac: “Razlog je
hrabrosti mnogih mladića njihov strah od toga da dođu na glas kako
kukavice.” Dodatno to zaoštravaju odjeci razmjerno nedavnih ratnih
zbivanja (vlasti i dalje pokušavaju zabašuriti činjenicu da su – barem
– deseci maloljetnika sudjelovali u ratu pa im zato, uz ostalo,
uskraćuju i stečena prava).
Mladi ljudi odgojeni u paradigmi prema kojoj su “imali nesreću da se
rode u krivo vrijeme” te ne mogu dokazati svoju odanost zadanim
vrijednostima nastoje to nadoknaditi na različite pa, nerijetko, i
perverzne načine – pokazujući, primjerice u prometu, da im “život nije
najvažniji”. Nema dvojbe o tomu da je riječ o pogrešnome tumačenju
različitih inačica domoljubne promidžbe, no ona je s time u jasno vezi.
Treba samo usporediti podatke o samoubojstvima – ili prometnim
nesrećama – s državama u kojima desetljećima nije bilo rata.
Nakon pogibije vatrogasaca na Kornatu javnost je opterećena novim valom
heroiziranja ljudi koji su – prije svega – žrtve tuđih grešaka i
disfunkcionalnosti sustava (ne samo sustava gašenja vatre nego i
cjelokupna obrazovnoga sustava prepunoga srceparajućih primjera koji
treba potkrijepiti moralnu ispravnost žrtvovanja života za – nerijetko
danas posve nerazumljivu – Vrijednost). Pritom se čitav splet okolnosti
opetovano naziva “tragedijom” – s tipičnim nepoznavanjem izvorna
značenja stranih riječi. Jer tragedija označuje zbivanja koja su izvan
ljudske kontrole, za koja ljudi nisu krivi ni odgovorni. U konkretnome
slučaju zasigurno nije tako, no moguće je da krivi ni odgovorni neće
biti utvrđeni (barem ne oficijalno), pa će naizgled pogrešna odredba
naknadno dobiti smisao.
Jednostavno, ne-junačko stajalište, prema kojemu je život po sebi
najviša vrijednost, olako će biti otpisano kao kukavičko, pa i
nemoralno. Dokle je tomu tako, dok i oni koji, na jednoj strani,
zastupaju “kulturu života” smatraju “dužnošću svakoga da položi život
za domovinu”, ostaje tek da se recipira (“tragična”) statistika.
ZA-PRAVO
