Primila sam elektroničkom poštom nekoliko pisama u kojima me
čitatelji upozoravaju na pogreške i, kako kažu, vjeruju da
će ispravke pročitati u rubrici Ispravci i objašnjenja, a
ja, pak, procjenjujem da te pogreške traže riječ-dvije
više od prostora te rubričice.
Javili su mi se iz Hrvatsko-japanskog kulturnog i gospodarskog
društva, a reagiraju i uime Poljske kulturne udruge
“Nikolaj Kopernik” jer se, nakon što su
pročitali kratak članak o događanju koje su organizirali večer prije,
pitaju: “Jesmo li pogriješili mi ili
vaša novinarka kad je posrijedi smisao cijele
večeri?”
Naime, u članku nije bilo ni riječi o razlogu tog događaja –
zajedničkom apelu za mir u svijetu – odnosno projektu dr. sc.
Davora Margetića “Tisuću ždralova iz Hrvatske za
Hirošimu” u povodu rođendana japanskog cara
Akihita. Na događaju su bili japanski i poljski veleposlanik sa
suradnicima, što također nije zabilježeno.
A o čemu je izvijestila mlada novinarka? Valjda, ne osobito
zainteresirana za apele za mir, zaintrigirao ju je sadržaj stola na
prigodnom domjenku pa je opisala ponuđena jela, primjerice kupus kuhan
u votki, i ceremoniju čaja – na žalost, pogrešno.
Zadatak bi bio korektno obavljen da je informacija odgovorila na pet
osnovnih pitanja: tko, što, gdje, kada i zašto, a
nastojanje da se bude drukčiji od drugih, što je
najčešće želja mladih i nedovoljno vještih
novinara, ovaj put nije bilo uspješno. A pokazano je i
nepoznavanje pozadine događaja. Čujem da je objava članka imala i
neugodan nastavak jer je glasnogovornik HJKGD-a reagirao
obrativši se novinarki, a onda je neugodan razgovor
završen lupanjem telefonske slušalice. Potpuno
neprimjereno novinaru Večernjeg lista i zato zabrinjavajuće.
Primjer drugi: Čitatelj sumnja da Večernjak skreće u žutilo, ali
primjer koji navodi ne ide u red žutih, nego u red neprofesionalno
odrađenih priča. Pisali smo o slučaju Cvjetni trg u Zagrebu i GUP-u
grada Zagreba te u nizu priča objavili članak s naslovom
“Prijetili smrću šefici stranke Zelena
lista”, a u tekstu citirali spomenutu šeficu, koja
sumnja da je dopisnicu s prijetnjama poslao netko iz Udruge Projekt
Zagreb. U cijelom članku ni slova iz Udruge Projekt Zagreb. Novinarka
nije poštovala temeljno pravilo: čuti i drugu stranu.
I napokon: Na posljednjoj stranici sve češće nam se
životinje rađaju i umiru, umjesto kote, tele... i ugibaju.
Novinari, ponajprije mlađi, u želji da pišu drukčije od kolega iz drugih redakcija, ponekad pogriješe
