U desetak proteklih dana ćirilica je spominjana valjda više
nego u posljednjih desetak godina. Unatoč tome što je za
ćirilicu mjerodavno ministarstvo otklonilo mogućnost njezina povratka
među pučkoškolce, time započeta “pučka
veselica” nije prestala. Na spomen ćirilice kao mogućeg pisma
koje bi trebalo učiti, i učenici i roditelji, a i mnogi drugi, valjda
su se jednako iznenadili.
Roditeljima već uvelike zaboravljeno ili nikada i ne naučeno, a đacima
mahom egzotično pismo, valjda je kao malo što i kod
roditelja i kod djece izazvalo istu reakciju: čuđenje. Ćirilica!?
Odakle sada ćirilica?
Ćirilična se priča pojavila kao “dodatak obnovi”,
uz nedavnu promociju hrvatske inačice nekadašnjih
jugoslavenskih “zajedničkih jezgri”. Ugrubo rečeno,
tim su se nikada realiziranim političko-kulturnim projektom kanili
uskladiti školski programi književnosti, tj. da se u cijeloj
zemlji uče pisci koji su literarno vrijedni, a koji bi povezivali
“jugoslavenske narode i narodnosti”.
Tragom vraćanja Ježurke Ježića u pučkoškolske čitanke,
došla je i ideja da se u čitanke uvrste i drugi srpski pisci
koji bi bili neka hrvatsko-srpska poveznica. Pa se uz vraćanje Branka
Ćopića i njegove Ježeve kućice kao relevantne za
kulturološki razvoj ovdašnje mladeži spominjalo i
Boru Stankovića, Lazu Lazarevića, Branka Radičevića, Jovana Jovanovića
Zmaja!
Ako se motivi za vraćanje mnogima još drage
“Ježeve kućice” mogu naći (i) u nostalgiji
nekadašnjih đaka, nejasno je kakav se relevantan motiv može
naći za spomenute pisce iz već davne prošlosti? Kakve oni
imaju veze s Hrvatskom i s njezinom kulturom?
Gotovo da je iluzorno pokušavati današnjoj
internet-mladeži predstavljati pouke iz za njih arhajskog vremena. I
njima teško shvatljive kulture, nego još
više, uvjeriti ih u potrebu da na nešto takvo
uopće “gube vrijeme”! Pa čak ni Ćopić nije neka
osobito prirodna hrvatsko-srpska poveznica, osobito jaka
kulturološka karika Sanaderove i Pupovčeve verzije
“politike novog kursa”. Jednostavno zato
što Ćopić i nije hrvatski Srbin.
Za nove hrvatske i srpske društvene i kulturne odnose i
veze, koje očito kane promovirati HDZ i SDSS, od Ćopića su preči pisci
dvostrukog književnog identiteta, rođeni u Hrvatskoj. Prije svih,
Vladan Desnica, a potom i Grigor Vitez. Ako je namjera priče o piscima
i o ćirilici bila upozoriti na moguće hrvatske i srpske poveznice, onda
su najjače karike upravo oni.
Izvan književnosti niz je takvih poveznica, od Josipa Runjanina i
Nikole Tesle do Pere Kvrgića. No, zašto bi afirmaciji tih
veza trebala biti dodatak ćirilica? Ćirilica je jednostavno zbog
“duha vremena” prošlo svršeno
vrijeme. Pojela ju je historija. Tko ju je naučio – naučio.
Kao što je povijest postala glagoljica, poviješću
je već i ćirilica.
U POVODU
