Može li Ivo Čović, SDP-ovac šeretskog osmijeha, dobar s više-manje svim grupacijama u stranci, popraviti imidž Zagrebačkog holdinga? Hoće li sinjsko jato, koje navodno protiv Bandićeve volje svija gnijezdo u Holdingu, biti dovoljno jako da rastjera hercegovačko koje je pustilo duboke korijene? I je li imidž Holdinga doista glavni SDP-ov problem? Ili je Kikaš spaljen na lomači sumnji, pretpostavki i još uvijek nedokazanog kriminala ne bi li se kupilo vrijeme da se bolje naloži vatrica za Bandića?
Ako Zagrepčani ne žele više Bandića odnosno SDP na vlasti, ne može ih zadovoljiti odlazak Slobodana Ljubičića. U glavama ljudi Bandić je i Poglavarstvo i Skupština i Holding. On je vlast u Zagrebu i ništa se ne radi bez njegova znanja i njegove volje te tako odlazak Kikaša ne može biti rješenje za SDP-ov problem, jer to nikada i nije bio Kikaš, nego Bandić. On je svemoćni zagrebački gradonačelnik, zvan i Čovjek skupština, na čiji su se mig ljudi zapošljavali i otpuštali, poslovi sklapali i razvrgavali.
Ako je i dalje tako, a jest, onda odlaskom Kikaša taj problem nije riješen, micanjem Holdinga i njegovih afera s naslovnica a pitanje je koliko je to uopće moguće bez obzira na promjenu šefa neće se moći izbjeći daljnje fokusiranje javnosti na Bandića. Jer bez obzira na čudnu vezu između Bandića i Kikaša, koja je možda ipak više poslovna i interesna nego prijateljska, Bandić je taj o kome se govori, on je, a ne Kikaš, simbol SDP-ove vlasti u Zagrebu. Ako grupacija oko Milanovića, u kojoj sve veću ulogu igraju Milanka Opačić i Igor Dragovan, kao svojevrsni glasnogovornici Milanovićevih želja, doista želi novog kandidata za zagrebačkog gradonačelnika i bira ga, kako se priča, između Igora Rađenovića, Antuna Vujića, Nenada Stazića ili Jurice Meića, onda obračun s Bandićem tek treba uslijediti, a da bi bio uspješan, Bandića treba uvjeriti da opasnosti nema.
U isto vrijeme iz Bandićevih se krugova može čuti da je, bez obzira na navodni pakt koji je sklopio s Milanovićem, spreman zaigrati svoju igru, a po mnogima Kikaš iz sjene ostaje dio nje. U tom bi slučaju Čović vrlo brzo bio sveden na Vlastu Pavić, gradonačelnicu koja nikada nije uspjela izgurati Bandića s tog mjesta. I Pavićeva je bila dobra i s Bandićem i s Račanom, kao što je Čović dobar s Bandićem i Milanovićem, ali nije shvaćala da je prijelazno rješenje dok Bandić ne odsluži kaznu zbog vožnje u pijanom stanju i na lokalnim izborima ponovno osvoji vlast.
I ona je mislila da je s funkcijom dobila i moć, a zatekla se u igri s kojom se nije mogla uspješno nositi. Ako Bandić shvaća da je žrtvovanje Kikaša samo početak njegova kraja, onda bi se Čović vrlo brzo mogao naći u situaciji da pokriva mjesto šefa Holdinga, a da zapravo ne može pohvatati konce u toj hobotnici u kojoj su isprepleteni rođački interesi, netransparentni poslovi i uzajamna zaštita.
Jer do lokalnih je izbora samo devet mjeseci i dobije li ih Bandić trijumfalno kako bi želio, tko mu može zabraniti da vrati Kikaša gdje je bio i da obojica nastave raditi po starom. Istina, Bandić sve češće u razgovorima sa stranačkim kolegama zna reći da se jedni izbori moraju i izgubiti, a u ljutnji i da zadnju godinu ništa neće raditi kako mu ne bi lijepili kojekakve afere čim negdje krene prva lopata, ali inatljiv kakav jest, mogao bi poželjeti upravo ovim izborima pokazati da je i dalje najjači.
A za to mu Kikaš i njegove veze i novac koji može prikupiti sigurno trebaju više nego neiskrena podrška koju trenutačno dobiva od stranke. I Bandić i Kikaš znaju da nakon lokalnih izbora stranka više neće biti važna.
