Lakrdija se nastavlja! To je, reći će netko, sasvim normalno u jednoj lakrdijaškoj zemlji poput naše i ne treba se previše čuditi. Međutim, očito da je ljudima postalo dosta da ih kojekakve budale, nabiguzice i polusvijet vuku za nos, pa prosvjedi na sve strane bujaju ne samo kao izraz nezadovoljstva nego prije svega kao iskrena želja da se nešto pod ovim malim komadićem neba promijeni nabolje. Tako su se u ponedjeljak pred Županijskim sudom odlučili okupiti katolički prosvjednici, koji, inače skriveni poput miševa u crkvenim rupama, plaho žmirkaju i čekaju što će hijerarhija s vrha poručiti, pa pazeći da se nikome ne zamjere okreću čas lijevi čas desni obraz na šamaranje. Istina, to jest evanđeoski, ali i to može dosaditi, zar ne.
Baš kao što može dosaditi uporno čerečenje zagrebačke vjeroučiteljice Jelene Mudrovčić, koja se našla na sudu ni kriva niti dužna, nego samo zato što je djecu učila nauku vjere koju ispovijedaju i Crkve čiji su članovi. Poučavanje toga nauka u školi se zove vjeronauk i na njega imaju pravo sve vjerske zajednice u ovoj zemlji koje imaju potpisane ugovore s državom. I to svoje pravo koriste na najbolji mogući način pa uz katolički postoji i pravoslavni i islamski vjeronauk...
U javnim školama, naravno. Pri tome se na tu nastavu učenici upisuju dobrovoljno, s izričitim pristankom roditelja, a predmet je izborni, koji (kao i svi ostali školski predmeti), kad se jednom izabere, postaje obvezatan. Na svom vjeronauku Katolička crkva male katolike poučava elementarnim normama kršćanskoga življenja.
Može se to sažeti vrlo kratko u deset Božjih zapovijedi ili sedam smrtnih grijeha, ali i razvući na čitav niz poučnih priča i prispodoba, što je djeci često zabavnije od taksativnog bubanja. U sklopu toga naukovanja nalazi se i dio o ljudskoj spolnosti, za koji Crkva (ali i ostale monoteističke religije, što se moglo vidjeti iz nedavne zajedničke izjave vjerskih lidera u Hrvatskoj o obitelji) svojim vjernicima (ponavljam – svojim) kazuje da je normalan u heteroseksualnim, a ne u homoseksualnim odnosima.
Svako drugo stanje izvan heteroseksualnosti za Crkvu je bolesno. Dakako, ne u medicinskom smislu, jer Crkva nije dom zdravlja, nego u duhovnom, tj. proglašava se duhovnom bolešću ili nečistoćom. Odnosno, grijehom. Suvremene države pokazuju da se u procjeni je li nešto zakonito, a nešto grešno zakonski sustav i crkveno učenje vide dijametralno suprotni stavovi pa nešto što će vas odvesti ravno u pakao ne znači da ćete istodobno završiti u Remetincu.
Što za obratno gotovo i nije slučaj. U tome se kontekstu tužba lezbijske udruge Kontra protiv vjeroučiteljice pretvara u pogrom iz najmračnijih vremena i očito nasilje, tj. diskriminaciju. Naprosto zato što drugome priječi njegovo mišljenje i to onu vrstu mišljenja koja je namijenjena isključivo za vlastitu “publiku”. Jer vjeroučiteljici očito nije bilo u interesu obratiti homoseksualne udruge nego male katolike na vjeronauku poučiti što je grijeh, a što nije. Radeći, dakako, sve u ime i s mandatom svoje Crkve, čiji vrh s neshvatljivom nezainteresiranošću i indolencijom prati cijeli slučaj. Sreća da su se barem “crkveni miševi” na ovim prosvjedima odlučili probuditi.
Katolički kler živi u celibatu. To niti je prirodno, niti je normalno ni heteroseksualno. Jesu li svećenici, redovnici i redovnice bolesni? Hoćemo li ih liječiti ili da ih sve na Goli otok? Pa nek se tamo množe. Kako god znaju.