Kakav je ozbiljni razlog imala Slovenija da bude jedini naš susjed koji je glasovao protiv ulaska Hrvatske u Vijeće sigurnosti? Slovenska vlada sigurno zna zašto je bila protiv.
Možda razlog zna i hrvatska diplomacija. No, naš tzv. obični čovjek toj se spoznaji – usprkos svemu što se posljednjih godina događalo između Hrvatske i Slovenije – može iznova čuditi. Ili baš i ne? Još prije 15-ak godina gotovo se jednako nemogućim činilo da će Hrvatska postati članicom Vijeća sigurnosti kao i da bi se Slovenija tome protivila.
Ali tada je između dvije nove države još trajala susjedska i politička idila. Zajednički je izlazak iz Jugoslavije bio jednako solidaran i uzbuđujući kao valjda i ulazak u njezinu prethodnicu 1918. Taj ulazak u Jugoslaviju te izlazak iz nje valjda tijekom povijesti bili su i najprisniji hrvatsko-slovenski politički odnosi.
U kraljevskoj Jugoslaviji Hrvati istjeruju oduzete im pravice, a Slovenci preko Antona Korošeca vode praktičnu politiku, po potrebi paktiraju s Beogradom, ne osvrću se na Hrvate i ostvaruju slovenske interese. U komunističkoj Jugoslaviji Slovenci također, ali sada preko Edvarda Kardelja, nastavljaju politiku slovenskih interesa. Glede tih interesa nije bilo bitne razlike između svećenika Korošeca i ateista Kardelja.
Poslije 1990. izgledalo je da će Hrvatska i Slovenija biti više od susjeda. Ali samo nekoliko godina poslije Slovenija je nastavila politiku slovenskih interesa iznad svega; jednako oko Svete Gere i oko Piranskog zaljeva. Unatoč natezanjima sa Slovencima, nije se ipak moglo očekivati da će na East Riveru glasovati protiv Hrvatske! Protiviti se da mu susjed dobije benignu funkciju “nestalne članice” – može, valjda, samo jalni susjed.
