Naplatna postaja Demerje na ulazu u Zagreb otvorena je prije četiri godine. Gradnja je koštala 100 milijuna kuna, a ubrzana naplata kreditnim karticama i ENC uređajima trebala je rasteretiti postaju Lučko gdje se na ulazu u Zagreb stvaraju kilometarske kolone. Naplata i protočnost vozila funkcioniraju savršeno. Ubaciš karticu, oduzme ti iznos i voziš dalje. Gužvi u Lučkom skoro pa ni nema. Demerje i danas funkcionira besprijekorno, jedino je nejasno zašto pored svake rampe koja se sama podiže i spušta stoji jedan HAC-ovac. Nakon četiri godine vjerojatno je svatko shvatio kako funkcionira plaćanje, ali i tamo i dalje stoje čuvari rampi. Cijela priča podsjeća na onu iz SSSR-a kada se nezaposlenost smanjivala uvođenjem izmišljenih i nepotrebnih zanimanja poput čuvara pokretnih stuba u metrou.
Nepotrebni posao poput ovog u Demerju samo je mali detalj u moru loših odluka i katastrofalnog upravljanja najvećom investicijom u koju se hrvatska država upustila u proteklih dvadesetak godina. Gradnja autocesta, ponosa države i naroda, bila je građevinski pothvat kojemu smo se svi divili, ali i mjerna jedinica za lopovluk i afere. Gradnja i upravljanje autocestama otpočetka su bili samo izvrsna prilika za namještanje preplaćenih poslova i uhljebljivanje političkih podobnika. Vožnja do Splita je udobna, ali prikupljenim cestarinama ne mogu se otplatiti i troškovi preplaćenih bojenja tunela, preskupih WC-a na nepostojećim odmorištima, nesagrađenih prelaza za divlje životinje, silne plaće loših i prekobrojnih stranačkih direktora i njihove otpremnine. Gradili su se i odvojci s autoceste do gradova i sela po političkim napucima, pravile fešte uz Fimi mediju. Na kraju ispada da su ceste građene zbog bogaćenja određenih političkih i građevinskih lobija, a ne zbog boljeg povezivanja države. Danas je stanje takvo da je najbolju odluku više nemoguće donijeti. Koncesija na nacionalno blago ili servisiranje golemih kredita iz proračuna. To je samo jedan u nizu velikih projekata ove države koju su političke elite upropastile, a onda traže najbolje od nekoliko loših rješenja, prijete referendumima i prosvjedima.
A da se na autocestama može lijepo zarađivati, pokazuje primjer Istarskog ipsilona ili Autoceste Zagreb – Macelj koje su već u koncesiji, ali tamo vladaju neka drugačija pravila. I ove će ceste neka strana tvrtka rado uzeti, restrukturirati, smanjiti broj radnika i direktora, ukinuti čuvare rampi na Demerju, smanjiti troškove održavanja, povećati cijenu cestarine, napraviti “deal” s državom... pa tko voli, neka uživa u vožnji autocestom.
Kako to obično biva, prijedlogu Vlade najviše se protivi HDZ predstavljajući monetizaciju autocesta kao državnu izdaju. Lako se složiti sa SDP-ovcima koji kažu da se bune upravo oni koji su autoceste i gurnuli u financijski sunovrat. Međutim, nisu se ni vladajući pretrgnuli od traženja načina za bolje gospodarenje, nego ponajviše svojim kadroviranjem u HAC-u i utvrđivanjem loših poteza pod HDZ-om. Nažalost, i kvaliteta njihovih rasprava i prijedloga u Saboru, bilo o autocestama ili bilo čemu drugom, na razini je upravljanja u HAC-u.
Možda je monetizacija autocesta danas jedino rješenje od nekoliko loših, ali da izbjegnemo ponavljanje grešaka i novih pogubnih odluka za zemlju, najbolje bi bilo monetizirati Sabor, HDZ i SDP.
