Razmišljanje o tome da ćemo u nedjelju navečer dodijeliti Večernjakove Ekrane najvećim prošlogodišnjim TV facama, emisijama i serijama dovelo me do dobro poznate teorije – koju su filozofski dobrano obradili Nietzsche i drugi veliki umovi – da je većina ljudi širom zemaljske kugle lijena.
Nimalo tu tezu ne opovrgava činjenica da upravo velika većina ljudi svakodnevno ujutro odlazi na posao, vraća se kasno poslijepodne ili navečer, i tako proživi godine, desetljeća, život.
To ne govori da ljudi nisu lijeni, dapače, upravo obratno. Ljudi su lijeni ponajprije zato što malo iskorištavaju mogućnosti oko sebe, a najmanje od svega svoje vlastite mogućnosti. Ukalupe se u uloge pripadnika određenog naroda, nacije, grada, plemena, lokaliteta, obitelji, religije, posla, ponude široke potrošnje i onda te uloge igraju do kraja života.
Umjesto da sami isprobavaju vlastite granice, šire ih po potrebi i tako mijenjaju sebe, svoje živote i ljude oko sebe, zadovoljavaju se okvirima koje im je društvo namijenilo i ni ne pokušavaju učiniti išta za sebe. I kakve to sad ima veze s Večernjakovim Ekranom?
Ima upravo onoliko koliko je televizija “podržavatelj” ljudske lijenosti! S televizijom smo se penjali po Himalaji više puta od Stipe Božića, lovili smo krokodile u Amazoni i ronili oko Titanica a da se nismo morali maknuti iz svoje sobe. Doznavali smo da u eskimskim kućama istočnog Grenlanda živi zajedno od šest do devet obitelji ili da je Tin Ujević rođen u Vrgorcu 5. srpnja 1891. a da nikada nismo poželjeli nešto naučiti. Proživljavamo tuđe sreće i boli, smijehove i tuge kao svoje.
Izum i koncept televizije kao da je nastao u glavi kakvog istočnjačkog gurua ili grupe njih čija je učenja njihov veliki i predani učenik George Harrison sažeo u pjesmi “Inner Light” (Unutarnja svjetlost): “Bez da prođem kroz svoja vrata, mogu znati sve stvari na svijetu.”
U našim je okvirima taj način stjecanja iskustava, spoznavanja svijeta i odnosa fenomenalno opjevao Arsen Dedić “Daljinskim upravljačem”: “Ponašam se k’o čarobnjak, iz jednog svijeta u drugi skačem, biram zemlje i režime, s daljinskim upravljačem /Biram lica i pejsaže, ljubavnike, zabavljače, sa svima sam u kontaktu, s daljinskim upravljačem...”
Naravno da se ovdje govori o umjetno stvorenim iskustvima, nasuprot onima koje čovjek sam stekne i proživi, i zato televiziju često napadaju da zaglupljuje i zatupljuje ljude. U takvim se okolnostima možemo upitati bismo li bez televizije bili išta pametniji, otvoreniji i poduzetniji.
Sumnjam jer je pitanje jesmo li lijeni zbog izuma televizije ili smo je i izmislili i prihvatili zato jer volimo sve, pa tako i život, dobivati u instant pakiranjima. Ali, svakako bismo bili drukčiji i to je sve što je moguće pouzdano reći.
U nedjelju nagrađujemo ljude i sadržaje za koje vjerujemo da ne pridonose našoj inerciji, već da kao koalicijski partneri vrlo uspješno i dobrodošlo osiguravaju dodatna saborska mjesta našim vlastitim iskustvima i stavovima (problem je samo ako su oni u većini).
U tom je smislu i cilj nas u Večernjakovu prilogu Ekran svakoga petka biti vašim daljinskim upravljačem prema ljudima i sadržajima za koje mislimo da ih vrijedi imati u vidokrugu.
Uostalom, kako bismo da nam nije TV prijamnika, da se podsjetim ozbiljne dileme Joeyja Tribbianija (a znamo da Joey nije glup, ne?), znali na koju stranu okrenuti namještaj u našim dnevnim sobama?
