Legendarna i nadalje neupitna moć televizije ovoga je puta zakazala!
Međugorjem se HTV pozabavio u prime-time terminu, u Milićevoj
prime-emisiji “Brisani prostor”, ali vapaji za
pomoć razmiljeli su se poput dječjih balona u nebeske visine. Možda
adresa i nije pogrešna, kad već ovdje nema nikoga da
reagira; ni Crkva, ni vlast... Dokad tako? Dokad će većina htjeti
služiti Bogu samo kad treba popovati, nešto prikupljati ili
prodavati u njegovo ime? Dokad će se neki bogatiti na muci Isusovoj?
Nisu vjera i religija isto što Mickey Mouse i
“Ratovi zvijezda” da ih koristimo samo kao izliku
za unosnu proizvodnju igračaka!
Znate o kome i čemu govorim – naravno, o Kinezima!
Pobunili se kod Milića vrijedni, skromni i pobožni međugorski obrtnici
i prodavači protiv nelojalne kineske konkurencije koja je preplavila
njihovo skromno i simbolično tržište suvenira jeftinim
plastičnim replikama Gospe čije su stijenke tanje od njihove vjere
(znamo da se više od 60 posto Kineza piše
ateistima, pa je lako njima zafrkavat se s tim stvarima.) Uostalom,
jesu li se naša ili tamo neka kineska djeca pentrala
bosonoga po brdima, pred razrogačenim očima komunističke vlasti, da bi
sada na njihovoj hrabrosti izgrađivali Široke Bregove po
Ninsiji i drugim sirotinjskim kineskim regijama. Nije vjera
automobilska, elektronička ili industrija konfekcija da se proizvodi
prema licenciji mogu sklapati bilo gdje. I tko bi konkurirao njihovim
cijenama kad mogu cijeli mjesec raditi za šaku riže, pa lako
njima prodavati ono što proizvedu po sistemu “sve
za deset kuna”.
Evo, upravo dok mi ovdje gubimo vrijeme, u jednom šangajskom
podrumu ponovno zvoni telefon:
-'Alo, jel’ to Kina?
-Je, je.
-Jel’ to trgovina s religioznim artiklima? Jel’
govorite rvacki?
-Je, je. Prodavao u Zagreb. Mala China na Kajzerici.
– Čajna na kajzerici? Ma, nisam gladan, pusti sada to,
zemljače, zbog posla zovem...
– Moze, moze...
– Ovdje Mato, zovem iz Širokog Brijega. Dao mi
Stipo tvoj broj, rek’o da imate one ganc nove Madone, pa
rek’o da i ja naručim dva, tri kontejnera dok vas ne ukinu.
-Moze, moze. Jel’ hoćijete one sto plakaju kad ih se dira po
grudi?
-Kako, molim? A vidi ti perverznjaka starih... Znači, zato plaču, a
onaj glupi Milićev nounar još pita jel u ovim
našijema imaju cjevčice kroz koje puštaju boju.
K’o da se cjevčice ne bi vidile! Ali, onda je to pravo čudo
ako plaču što ih pipkaju...! Mislim, nije čudo
što plaču, samo je čudo...! E, daj te što plaču,
nego što! Tko je vidio da se Gospa smije?!
-A hoćijete one sta imati lijeva ruka naprijeda ili desna ruka
naprijeda?
-E, zbilja ste biznismeni, svaka čast, k’o da ste
naše gore list! Nemoj te s desnom rukom, bilo na TV da te s
desnom ne valjaju. Pa daj te lijeve – božemiprosti, otkad je
to Gospa ljevičar? – nemoj da i ja završim na TV.
Dobro, s Milićem se još može dogovorit, ali neću da mi ovi
drugi dođu za vrat.
-Moze, moze.
-Nego, oćete vi meni odma te Gospe poslat? Kome da novac odnesem? Oću
k’o Stipo dat pare Chiju Liju?
-Ne, ne! Tai Chi!
-Ma, koja Tajči? Naša Tajči? Zrinkova mala?!
-Moze, moze, Tai Chi.
-A vidi ti, male, nisam znao da je i ona u biznisu. A zato je ljetos
bila u Međugorju, a rekla da je došla pjevat...
Što ćeš, zemljače, svi danas tjeraju biznis. E,
pa potražit ću je i odma joj odnijet polovicu, a polovicu kad se meni
Gospe ukažu. Zafaljujem i sretna ti nova godina!
-Molim?!
-Ma, ne tribaš se ti molit, jesi lud?! Samo ti meni Gospe
šalji!
Kako vidimo, zasad ni bosanskohercegavačke vlasti, a ni Crkva ne
poduzimaju ništa kako bi spriječili ovakve skandalozne
pojave koje prijete da Međugorje bude preplavljeno najgorim kičem i
boflom, a pitanje je hoće li se goloruki i bogobojazni narod toga kraja
moći oduprijeti dobro uhodanom i prefriganom istočnjačkom manufakturnom
imperijalizmu. Nama je možda ovo prvi ovakav slučaj, ali u svijetu je
takva tradicija i te kako dobro poznata i omražena.
Baš je prije neki dan prikazana epizoda
“Seinfelda” u kojoj se spominjalo da je Georgeov
otac za korejskog rata preprodavao statue Isusa Krista i Djevice Marije
proizvedene u Koreji. Gledao sam epizodu do kraja ne bih li
pronašao neki lijek, neko rješenje za izlaz, ali
brus – protivnik je nezaustavljiv. Nama nemoćnima preostaje,
kao Seinfeldu, samo satira. Nije ni to za odbaciti. Ako nas Bog već
stalno promatra, barem da smo mu zabavni.
TA DIVNA StvORENJA
