Neki smo dan u Matici hrvatskoj obilježeli 40. obljetnicu donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (objavljena 17. 3. 1967.). Odjeci našeg malog simpozija bili su kilavi. U novinama i na radiju još kako-tako, na taleviziji nikako. Kao da Deklaracija nije ono što jest: početak pobune koja je završila uspostavom neovisne Republike Hrvatske.
No, ne bojte se, nije ovo uobičajena (pa onda i dosadna) žalopojka nad medijskim zanemarivanjem važnog nacionalnog događaja, ovo je mali podsjetnik na prešućivanje svega što se u Hrvatskoj i oko nje događalo od 1945. do 1990. Je li tih godina uopće bilo? Ili je naša država nikla iz crne povijesne rupe?
Nije baš da ničega nema. Napisane su neke knjige, ali uglavnom memoarskog značaja. Snimljeno je i nešto filmova, no da nije bilo Vrdoljakove “Mračne noći”, mlađi gledatelj ne bi imao pojma o jaucima premlaćenih ispod slika druga Tita. Politički angažirani dramski pisac Šnajder naglo je početkom devedesetih ostao bez inspiracije, a oni koji nisu zašutjeli bacili su se na ismijavanje i ozloglašavanje novog stanja.
Televizija i drugi mediji sami nisu zainteresirani za bilo kakav ozbiljan kritički razgovor o godinama socijalizma, ali su uvijek spremni nasrnuti na svakoga tko o tome kritički progovori. Vladimir Bakarić, Vicko Krstulović, Karlo Mrazović, Pajo Gregorić, Marko Belinić, Jelica Radojčević, Duje Katić, Rade Bulat, Dušan Dragosavac, Jure Bilić, Slavko Šajber, Josip Vrhovec, Milka Planinc, Stanko Stojčević... Tko su ti?
Istina, pretežno su to bili samo “vojnici Partije”, no i kao takvi su, da budem krajnje blag, zagorčili živote mnogim čestitim ljudima. Treba li ih prešutjeti? Možda su to i zaslužili, no zaborav svakako nisu zaslužili oni koji su im se suprotstavljali i koji su zbog toga stradavali.
Jer, ako prešutimo Milku Planinc, kako ćemo znati u čemu je značenje Savke Dabčević-Kučar, ako zaboravimo Šajbera i Bilića, po čemu ćemo prepoznati Srećka Bijelića i Peru Pirkera, ako zanemarimo Bulata, kako ćemo razlikovati Ivana Šibla. Na koncu konaca, ako prešutimo sve te prljave vojnike, kako da shvatimo zbog čega je neprilično (prljavo) da se slavi njihov maršal!
U tome i jest glavni cilj prešućivanja našeg socijalističkog razdoblja, u nastojanju da se ponište razlike i izjednače svi akteri. Zaborav je najbolja priprema za zaključak da su (smo) svi bili isti! Logoraši i čuvari na Golom otoku, politički zatvorenici i oni koji su ih osudili, unitaristi i pristaše hrvatske samostalnosti, poslušnici i buntovnici, političke protuhe i časni ljudi... potpisnici i progonitelji potpisnika Deklaracije o jeziku.
Nije li, dakle, vrijeme za deklaraciju o nazivu i položaju onih koji nas prešućuju?
