Opće je mjesto iole ozbiljnih raščlambi da demokracija realno nije
moguća bez demagogije. To je (jedna od) cijena koju valja platiti za
politički sustav s nizom inače široko prihvaćenih prednosti. No, u
prijeizborno vrijeme ta se cijena nerijetko povisuje do razine koja
postaje teško podnosivom (pa se nerijetko čuju prigovori koji
najčešće neosvješteno impliciraju i odustanak od demokracije
uopće).
Tradicijski su najčešća prijeizborna obećanja o svakovrsnome boljitku
koji slijedi odluče li birači podržati neku od opcija. No, na to su
građani (čak i kod nas) već dobrano rezistentni nerijetko ne
vjeruju više ni načelno razumnim programima za budućnost (?tko se
jednom opeče?). Zato će vladajuća strana prionuti na prijeizborno
?čašćenje? (umirovljenika, invalida, branitelja, itd.). I to je dobro,
barem za rečene skupine glasača. Riječ je najčešće o
povratu davno oduzetoga, no ljude to ipak veseli.
Oporba će nastojati pokazati da je riječ o novcu oduzetome ostalima, da
je to trebalo biti učinjeno bolje tj. više i prije, itd. Ovisno o
lokalnim navadama (i, prije svega, o stupnju razvoja društva i njegovoj
civiliziranosti) takve se zgode ponavljaju u svim demokratski
ustrojenim zajednicama u prijeizbornome razdoblju. Mnogi će, riječju,
nešto dobiti svi će to platiti (bude li sreće ne previše).
Dijelom je drukčije u sredinama u kojima politička scena ne predstavlja
tek pozornicu za nastup onih koji konkuriraju u rješavanju realnih
socijalnih problema, tamo, naime, gdje svjetonazorske podjele igraju
doslovce nadrealnu ulogu. U takvim slučajevima za Hrvatsku
takorekuć konstitutivno karakterističnima "naši" i "njihovi" nisu
doživljeni prije svega kao zastupnici realno mogućih rješenja stvarnih
problema, nego prvenstveno kao svjetonazorski aktivisti.
Svjetonazorski kontekst ne dopušta pragmatička rješenja jer je uvijek
formuliran kao moralno utemeljena pozicija. Zato se "skretanja" sa
svjetonazorski utabanih staza svagda doživljavaju jednostavno kao
skandali koji prijete gubitkom "automatske" podrške.
Posljednjih se tjedana to moglo ponovno osjetiti u javnim nastupima
dvojice ključnih agonista idućih izbora. Sanader je na HDZ-ovu skupu
našao motiva eksplicitno se antifašistički profilirati jasnije no
itko prije na toj stranačkoj poziciji. Dapače, čitavu je stranku
jednostavno samorazumljivo proglasio antifašističkom (uz
indikativno lokalistički dodatak da bi, kao rođeni Splićanin, bez
antifašističkih tekovina mogao postati "tek" talijanskim
premijerom kao da je biti hrvatskim premijerom nedvosmisleno
značajnija pozicija od one koju ima prekojadranski kolega).
Javna je televizija požurila iskoristiti Sanaderovu formulaciju u
polemici s prigovorima koje je, u povodu Thomsonova derneka s pjevanjem
i dizanjem ruku, formulirao Efraim Zuroff. No, važno je političko
pitanje kako će na to reagirati dio HDZ-ovih glasača koji je
antifašizam oduvijek doživljavao kao ideologiziranu oznaku
komunističkoga i (što je važnije) protuhrvatskog terora.
Na drugoj strani, SDP-ov predsjednik je na pitanje o tomu kojoj bi se
strani partizanskoj ili ustaškoj pridružio 1941. odgovorio
diplomatski, tj. ne posve jednoznačno. Neovisno o (sinjskome)
porodičnom kontekstu koji je pritom bio uveden u pripovijest, riječ je
o politički dvojbenom potezu. Takvo što do sada nije bilo zamislivo za
one koji su zastupali socijaldemokraciju, to je s onu stranu svih
Račanovih taktiziranja.
Ovdje nije riječ o tomu tko je (povijesno) više, a tko manje, u pravu.
Riječ je o svojevrsnome imidžizmu suvremene politike, o tomu da ona
živi od toga kako se doživljava (i eventualno prihvaća) image
političara i političkih opcija. U tom bi pogledu obje strane mogle
imati teškoća kod svojih stalnih birača koji ih drže bitno
svjetonazorskim utvrdama (neovisno o taktičkim potezima dnevne
politike).
No, istovremeno riječ je o iskazima koji, očito, ne predstavljaju puke
omaške. Sanader već godinama strpljivo gura HDZ u centar (i to će ga
zasigurno stajati dijela tradicionalne podrške tradicionalista).
Milanović zna da mu svim ispitivanjima javnoga mnijenja nasuprot
na kraju ipak može nedostajati neki postotak za pobjedu (jer, zasad,
Sanader kao da ima veći koalicijski potencijal).
Obojica, dakle, nastoje širiti područje prihvatljivosti svojih
stranaka. Ishod će biti odlučen jednostavnom matematikom, odgovorom na
pitanje hoće li dobici na novim područjima biti veći od gubitaka u
starim zabranima. Sve ostalo uključujući i povijesne
činjenice pritom je, opet jednom, drugorazredno pitanje.
Za-pravo
