U Hrvatskoj bi trebalo tiskati priručnik o tome što znači
demokracija, koje su joj norme, stil djelovanja, prednosti ili
nedostaci za narod. Demokracija ne znači da možemo, kako neki misle,
raditi što hoćemo, niti govoriti, a da bolje ne
promislimo, sve što nam padne na pamet. Demokracija je prije
svega odgovornost prema drugima i sebi te
poštovanje svih razlika, pa tako i političkih.
U toj bi knjižici trebalo stajati da u demokraciji politički suparnici
čestitaju jedni drugima na uspjehu jer u Americi, koja sebe ponosno
naziva začetnicom demokracije, svakodnevno vidimo takvu praksu. Kad je
Al Gore 2000. nakon višetjedna ponovljena prebrojavanja
glasova na predsjedničkim izborima izgubio od Georgea Busha,
što mnogi i danas smatraju prijevarom, s američkim
smješkom od uha do uha čestitao je svom
protukandidatu i takmacu u borbi za Ovalni ured. To je demokratska
praksa!
Zna to i naš premijer Ivo Sanader koji svakodnevno potvrđuje
da uz poliglotske osobine ima i diplomatske te one lijepog
ponašanja pa je čudno što mu se
„omakla“ izjava u povodu Milanovićeve
pobjede kad je rekao kako „čestitati rivalu nije demokratska
praksa“.
U istom tom demokratskom priručniku za hrvatske političare i građane
trebalo bi objaviti i niz slučajeva i primjera kroz koje se može
naučiti što u praksi znači reketarenje, laganje pred sudom,
primanje mita, korupcija u svakodnevnu životu i među političarima.
Moralo bi se definirati kad je ručak parlamentarnog zastupnika s
novinarem ili poslovnim čovjekom koji
„pršti“ investicijama samo ugodno
čavrljanje, a kad početak interesnog odnosa ili unosnog poslovnog
prijateljstva.
Svakako bi koju stranicu trebalo posvetiti ponašanju
dužnosnika i njihovim odnosima s tajnicama i vozačima. Možda
naši ministri vjeruju da su bolji ljudi ili pristojniji ako
su u prijateljskim odnosima sa svima koji su im podređeni. To je ostalo
od komunističke prakse kad smo „svi bili jednaki“.
U Americi ministri često ne znaju ni ime svojih vozača niti se s njima
druže u privatno vrijeme. To je demokratska praksa i ne znači da netko
ponižava svoje djelatnike nego da svatko radi svoj posao. Da je
priručnik o kojem pišem tiskan prije nekoliko godina, možda
bi i ministar Kalmeta imao manje neugodnosti.
Demokratski kongresnik William Jefferson optužen je ovaj tjedan za
korupciju i vjerojatno će ostatak života provesti u zatvoru. Uz
milijune dolara koje je dobio za posredovanje u brojnim poslovima
najkomičnije je da je 90 tisuća dolara policija pronašla u
kućnom zamrzivaču. Takvu bizarnost u Hrvatskoj još
nismo imali! Ali u našoj zemlji još nije bio ni
slučaj poput američkog u kojem Lewis Scooter Libby, glavni
savjetnik potpredsjednika Dicka Cheneyja dobije 30 mjeseci
zatvora jer je lagao u istrazi i otkrio identitet agentice CIA-e.
Glavni izvor informiranja hrvatskih novinara i odavanja državnih i
privatnih tajni svojih suparnika upravo su političari ili netko među
njima. I to svi znaju, ali nitko do sada nije kažnjen. Možda je Amerika
predaleko pa ne znam ni kako je završilo s radom
povjerenstvo koje ispituje autentičnost brijunskih transkripata i tko
ih je dostavio medijima. No ovdje smo čuli da bi se Ruža
Tomašić trebala ispričati zato što dobro radi
svoj posao i što je prstom pokazala na one koji ne znaju da
u demokratskoj praksi političari štite narod koji ih je
izabrao i koji ih plaća. A saborski zastupnici trebaju
zaštititi Hrvate od dilera, ucjenjivača, kradljivaca
državnog proračuna i „umjetnika“ u
osmišljavanju poslova kroz koje će se izvlačiti provizije i
puniti vlastiti džepovi. Ili zamrzivači!
Pisma iz iseljeništva
