Još rat nije bio niti završio, a govorilo se o
lažnim ratnim invalidima. No, nisu to bile tek priče. Što je
vrijeme od rata odmicalo, priča je bilo sve više. Gotovo da
je svatko od nas znao, ili utvarao da zna, nekog ratnog lažnjaka.
Policijske akcije u Splitu i Osijeku nukaju na zaključak da sve to i
nisu bile tek obične priče.
Da je policija krenula s akcijama i u nekim drugim gradovima,
vjerojatno bi te akcije također imala svoje razloge, i svoje
opravdanje. Kao što je i revizija liste ratnih vojnih
invalida imala debele moralne razloge da se provede, ali očito i debele
političke razloge da se nikad pomno ne provede.
Ako se poslije već gotovo zaboravljene policijske racije, prozvane
poetičnim imenom Maestro, službeno obznanilo da postoje i mito i
korupcija, onda je sadašnjom akcijom Dijagnoza to i
potvrđeno. Dijagnoza bi mogla i službeno potvrditi koliko smo zdravo
društvo.
Svi to zapravo već znamo. Erich Fromm u Hrvatskoj odavno nije osobito
cijenjenim autorom. Vidi se to i tragom najnovijih uhićenja
osumnjičenih da su krivotvorili lažne ratne invalidnine. U Hrvatskoj se
očito sve može kupiti. Sve i svatko ima svoju cijenu.
Za nekoliko tisuća eura može se kupiti i prodati obraz. Samo treba
znati pravoga vlasnika. Ako su i oni koji su bili u ratu, koji su se
borili za Hrvatsku, spremni kupovati svoj lažirani status, jagmiti se
za povlastice koje on donosi, onda je hrvatsko društvo
– društvo s dijagnozom. S ozbiljnom dijagnozom.
Ne treba naravno ni branitelje idealizirati, i među njima je bilo
svakakvih, svega i svačega. No, žalosno je što i među njima
ima i takvih koji u svojoj lažnoj mirovini ne vide neki osobit moralni
prekršaj. Kada ih se s njim suoči, kada ih se na nj upozori,
zna se čuti: Pogledajte oko sebe, i drugi grabe gdje stignu!
Teško je takvu tvrdnju sporiti. Pa mi smo u posljednjih
petnaestak godina bili svjedocima ne samo političkog prevrata nego i
neviđenih osobnih preobrazbi: od golaća do krznaša; od
kmetova do Krezova. Karl Marx je osamostaljenjem Hrvatske postao
nepoćudnijim autorom od Fromma. Novi su vlasnici Hrvatske jedino
zadržali njegov Kapital.
I onima koji su Marxa nekoć ideološki osporavali Kapital je
postao omiljena literatura. Poznajemo i takve koji su se busali da su
“oduvijek željeli Hrvatsku”, a njezin nastanak
shvatili kao jedinstvenu priliku da je iskoriste. Njihova je ljubav
spram Hrvatske slična ljubavi lovca prema prirodi.
To što se u Hrvatskoj pojavilo toliko puno
“lovaca” pripravnih ujagmiti što
više, pa i samu Hrvatsku, mnogi su skloni pripisati
“utjecaju s istoka”, osamdesetogodišnjem
življenju “s istočnom braćom”. Kao oni su nas
zarazili virusom korupcije.
U istočnom dijelu monarhističke Jugoslavije korupcija je mnogima bila
“stil života”, kao što su se u
socijalističkoj Jugoslaviji, i u njenom istočnom i zapadnom dijelu,
mnogi ponašali vođeni parolom “snađi se,
druže”. Kada se pogleda što je sve i kako
pokradeno u tek punoljetnoj Hrvatskoj, onda je jasno da su Hrvati taj
gen već imali, da su zato postali vrlo uspješni učenici.
Pretjerivanje?
Nesuglasni s tom tvrdnjom kažu: Ako smo takvi, zašto u
Hrvatskoj nije bilo korupcije za austrijske vlasti? Pa nije je bilo ne
zato što smo mi bili toliko časni i pošteni, nego
vjerojatno zato što je Austrija znala s kim ima posla. Da mi
nismo bili dobar genetski materijal, ne bi mito i korupcija postali i
hrvatska realnost čim je nestalo austrijskih strogih zakona i represije.
Maestro i Dijagnoza su samo mikrokozmos naše realnosti, tek
njezin sitan djelić i isječak. Lažni ratni invalidi nisu samo problem
Dijagnoze, oni su posebna dijagnoza hrvatskog društva.
BIJEDA POLITIKE
