Unatoč mrgođenju i gunđanju mnogih i na sam spomen “velike
koalicije”, priče o njezinoj mogućnosti ne prestaju. Dapače,
šire se. Ni nakon što su se na nešto
takvo namrštili i šef SDP-a i HDZ-a priče nisu
nestale. A sigurno i neće. Barem ne dok izbori ne završe i
dok se ne vidi jesu li doista HDZ i SDP tako izjednačeni kako to
sugeriraju predizborne ankete o biračkim političkim simpatijama.
Pokaže li se da to nije istina, priče o “velikoj
koaliciji” poslije izbora postat će politički chick lit i
prestati. Predsjednik Mesić će se potom od daljnjih priča vjerojatno
distancirati kondicionalom, reći da je o “velikoj
koaliciji” govorio ako SDP i HDZ i nakon izbora budu tako
izjednačeni kako su sugerirale ankete. Budu li najjače stranke doista
jednake, priče o njihovoj koaliciji mogle bi postati osebujnim
“prilogom razvoju demokracije”.
Po onome što je dosad kazao zbog čega je postao zagovornikom
neočekivane i neobične koalicije, predsjedniku je najuvjerljivije
objašnjenje koje potječe iz lagode. Jer budu li SDP i HDZ
“tu negdje”, onda je najlagodnije sugerirati im da
podijele mandat i odgovornost. A sigurno ne ruši ni
ustaljeni dojam o predsjednikovoj principijelnosti. Bilo bi u neskladu
s tim dojmom da predsjednik mandat ponudi jednima. Puk je vazda željan
pravednosti i principa.
A možda predsjednik, usto, ima i neke druge razloge da mandat u nekoj
šahovskoj pat-poziciji ponudi i HDZ-u i SDP-u?
Predsjednikovi se razlozi za “neprincipijelnu
koaliciju” mogu razumjeti glede njegova političkog
pragmatizma i želje za podržavanjem dojma o političkoj nepristranosti.
Može se razumjeti i biskupa Milu Bogovića glede njegove želje za nekom
novom “nacionalnom pomirbom”.
Politički je legitimno i jedno i drugo, no što ćemo poslije
SDP-ova i HDZ-ova eventualnog “ujedinjenja” i
još jedne pomirbe – s demokracijom? Ako se svi
opet “nacionalno pomirimo” i združimo prema
principu “mili moji, svi smo svoji”, onda nam
demokracije više i ne treba. Jer nakon što
demokratski dokine samu sebe može odumrijeti, a mi nastaviti živjeti u
nacionalnoj političkoj idili ili u apolitičnom hrvatskom raju.
Postanu li HDZ i SDP “sestrinske stranke”, onda nam
višestranačja i demokracije nije niti trebalo. Ako se to
“sestrinstvo” dogodi iz pragmatičnih ili
romatičarskih razloga, onda smo mi zaista demokratski nezrelo
društvo. Onda nam prvi slobodni izbori nisu niti trebali.
Zagovarati savez koji ne samo da je politički neprirodan nego je i
demokratski štetan ne može se opravdati ni trenutačnim
“anketnim rezultatima” ni željom nove
“nacionalne pomirbe”.
Osim toga, naši su se birači dosad pokazali prilično
politički ćudljivima, a prijeizborne ankete prilično varavima.
Nacionalna pomirba, pak, nije se zapravo nikoga niti ticala, doli onih
kojima je služila. To što si je ta parola utvarala da je
postigla, puk bi učinio i da je nije bilo. Pa nije naputak o
“nacionalnoj pomirbi” dramatično sklonio puk da se
odluči za Hrvatsku niti da se slobodnom voljom stvorenu Hrvatsku brani!
Uostalom, da je ta “nacionalna pomirba” ostvarila
samu sebe, odnosno ono što joj se pripisuje, što
bi je onda opet trebalo obnavljati putem političkog saveza HDZ-a i
SDP-a, koalicijom “drveno željezo”?
Ako se ipak dogodi doba drvenog željeza i ti razlozi i principi ustuknu
pred “političkom koristi” i
“višim interesima”, neće to biti prvi
put. Ali bi moglo biti i najštetnije dosad. Ako netko, nakon
što se već danima mršte jedan na drugoga, može
zamisliti Sanadera i Milanovića kako prisno i zdušno
surađuju u “vladi nacionalnog jedinstva”, onda
– svaka čast! Ili je čak i to moguće kada je posrijedi vlast?
BIJEDA POLITIKE
