Mislim da je 15. godišnjica pada Vukovara prikladan, ali i krajnji povod za ispriku filmsko-kritičarskoga zdruga Krsti Papiću za sve one objede i žestoke napade koje je otrpio od nas zbog filma „Priča iz Hrvatske“.
I nadam se da mi u povodu njegovoga prigodnoga repriziranja kolege neće zamjeriti ako to sada, i na ovome mjestu, učinim u svoje i njihovo ime. Bili smo mlađi (neki od nas baš i mladi), zaneseni, toliko uzbuđeni od stasanja mlade države pod vodstvom Oca Domovine Franje Tuđmana i tek danas znamo da smo na krilima vlastitih nada glavinjali poput gusaka u magli.
Očekivali smo da će se o novoj hrvatskoj stvarnosti progovarati autentičnije, suptilnije i umjetnički nadahnutije. Utvarali smo si da se toliko ultimativnim i sveobuhvatnim naslovom kao što je “Priča iz Hrvatske” nema pravo kititi lokalna Romeo i Julija limunada najbanalnijih dramskih sukoba; on je iz nacionalno osviještene obitelji, ona iz komunističke, on svira rock, ona klasiku (nadmetanje gitare i bendža iz “Oslobađanja” može se sramiti pred ovdje prikazanom “konverzacijom” električne gitare i gudala), on je žgoljav i nikakav, ona rasna, zrela i pojede ga za doručak, odrasli muškarci pričaju kao babe, žene govore kao djeca, a djeca se međusobno oslovljavaju i komuniciraju kao odrasli ljudi.
Smijali smo se tomu, neki su se i ozbiljno ljutili (nisu zabadava poslije presice Dana hrvatskog filma za šankom Teatra &td. sijevnuli šamari između Ive Gregurevića i kritičara Ivana Starčevića), ali sve to iz neznanja i skučenosti. Iz nedostatka vizije da će jezik najljućeg (nacionalnog) bofla postati prevladavajući u interpretaciji hrvatske stvarnosti devedesetih i da će po tome “Priča iz Hrvatske” doista biti priča glavnine hrvatskih priča.
Još smo manje tada svi mi mogli predvidjeti u što će se izokrenuti prevladavajuća slika hrvatskog branitelja. To je slika ljudi koji neprestano urlaju da bi se svi drugi trebali za njih brinuti više od njih samih, fehtaju stanove i invalidnine, busaju se u prsa da bez njih ne bi bilo ni nas, pojam branitelja pretvorili su u doživotnu legitimaciju pred kojom bismo se svi mi, s našim svakodnevnim borbama za život i egzistencije, trebali osjećati mali i nevažni. To je slika branitelja koji su već dosadili i Bogu i ljudima, a posve sigurno i Jadranki Kosor. Zato je ova vukovarska obljetnica bila dobra prilika podsjetiti da je bilo i drukčijih branitelja, pravih, pred kojima se treba pokloniti i najciničniji um.
Onih koji su s bratom, rođakom ili prijateljem ustali braniti svoje dvorište, ulicu ili grad, bez ikakvih naknadnih kalkulacija gdje će i kome kasnije ispostaviti svoj račun. Takvi su imali samo jednu manu, bili su skromni i uvjereni da ostali suborci i “suborci” imaju jednako čiste namjere kao oni, da bi kasnije u nevjerici nemoćno promatrali kako neki izvlače beneficije jer su ih na nekom položaju (ako su tamo uopće bili) uhvatile zakasnjele ospice ili giht. Zeznuti invalidsku komisiju, prepraviti neki popis, prigrliti se skutima HDZ-a, grmjeti udesno, to je postalo važnije za dobivanje braniteljskoga statusa od kriterija jeste li devedesetprve tukli četnike na Trpinjskoj cesti ili ste u nekoj birtiji u miru tukli janjetinu.
Ovi drugi dobili su državu, povlastice do kraja života, a prvi imaju svoje – godišnjice. Godišnjice na kojima im se obraća Branko Uvodić umjesto “njihovoga” Shortyja, gdje im se izvodi glazbeno trećerazredni “Vukovarski rekvijem”, a njima bi, budimo iskreni, i za Mozartov pucao prsluk. Godišnjice s kojih televizija šalje da izvještavaju prazni mucavci, a okupljeni narod ne može čak ni “Ne dirajte mi ravnicu” čuti u originalnoj tamburaškoj verziji, nego je nariče nekakav vokalni zbor. Pravi su branitelji dobili rat i vratili se svojim životima, a onda im je taj rat ukraden za tuđe interese... Za priču iz Hrvatske.
