Ako je točno sve što se piše o vlč. Zlatku Sudcu, zašto se o njemu uopće piše? Ako je istina da je nitko i ništa, da je tašt i umišljen, da ne umije pjevati i slikati, da je opsjenar i bolesnik kojemu nije mjesto pred oltarom, nego iza brave, zašto tolika dična pera hrvatska o njemu ne prestaju mrčiti papir?
Ako je već tako inferioran, zašto tako rasipnički na njega troše svoju predragocjenu superironost? Zato što ga se boje! Boje se njega, boje se svega što radi, boje se njegovih propovijedi, boje se mnoštva koje mu vjeruje, boje se njegovih nazora, a najviše od svega boje se onoga o čemu najmanje pišu: krvavog križa na njegovu čelu.
Boje se Sudčeve svećeničke misije i nastoje je onemogućiti izrugivanjem; boje se njegova križa, ali tu ne mogu ništa, jer kako god okrenuli, čega se god dosjetili, što god smislili da don Zlatka ocrne, križ ne uspijevaju izbrisati. Križ na svećenikovu čelu nepobitna je, znanstveno potvrđena činjenica. I to ne mogu promijeniti nikakve malicioznosti na račun stigmatikova odijevanja, dotjerivanja i sličnih trivijalnosti.
Možda bi krvavi križ lakše podnijeli da se pojavio recimo na glavi don Ivana Grubišića, ali, eto, nije, pak se sad moraju baktati s nepoćudnim don Zlatkom. Povijest stigmatizacije, od sv. Franje do vlč. Zlatka, i nije ništa drugo doli povijest straha od stigmatika za njihova života i povijest klanjanja stigmaticima nakon što umru.
Jedan od najsvježijih primjera jest sudbina stigmatiziranog oca Pija iz Pietrelcine u Italiji (1887-1968). Dok je bio živ, Crkva je prema njemu bila vrlo rezervirana i zabranila je 11 knjiga o tajnama njegovih stigma. Kad je umro, proglašen je blaženikom, a onda i svecem (istina, ne zbog stigma).
Čovjek poreže prst, pa se prestraši. Zlatku Sudcu otvorile su se rane na mjestima na kojima ih je imao i Isus Krist, i on se zbog toga ne bi smio ni uznemiriti! A ako se uznemiri, ne bi smio ni pisnuti! A ako pisne, morao bi govoriti kao aktivist određene političke stranke! A ne ovako kako govori, npr. da “čovjek može naći mir srca samo tako da i neprijatelju oprosti”, ili da “liberalizam sputava slobodu čovjeka... možda i više nego otvorena agresija totalitarnih režima”.
Takav govor, premda nimalo neobičan, za mnoge je uši u današnjoj Hrvatskoj nepodnošljiv. Ako dolazi od kakva običnog pregaoca, još nekako, ali ako dolazi iz usta čovjeka s krvavim križem na čelu, jao i pomagaj!
