Reakcija zelenih, crkvenih krugova i raznih sitnih politikanata na Zakon o strateškim investicijama samo je jedna od nevjerojatnih antitema koje su se otvorile u zadnjih nekoliko mjeseci. Sve upućuje na to da naše društvo jednostavno nije zrelo za ozbiljnu i mudro moderiranu raspravu o ključnim pitanjima o kojima ovisi sudbina budućih generacija. Naime, i relativno loše obrazovanim i nimalo modernim ekonomistima jasno je da investiranje u Hrvatskoj ide toliko teško, loše i sporo da se za Zakon o strateškim investicijama može samo reći da je nužan i dobrodošao, bez obzira na to je li u nekim dijelovima ponešto nedorečen. U ovako teškim vremenima načelno polemizirati o hrvatskim potocima, šumama, rijekama, jezerima, brdima, dolinama... najobičnija je floskula. Zabrinjavajuće je to što najobičnije floskule mogu imati teške posljedice – daljnje odgađanje potencijalnog investicijskog vala za još nekoliko godina. Ako se to dogodi, potpuno je jasno da će ova zemlja ignorantski odsrljati u bankrot. Uz ovakve ekonomske i demografske trendove to nam je suđeno. Zar netko zaista misli da naša brda, rijeke, doline, jezera, rijeke... neki “zli investitor” može premjestiti u Njemačku, Italiju, Koreju... Nemojmo biti smiješni jer smo glupo tašti. Nama hitno treba pomoć stranaca čiji će kapital komercijalizirati naše prirodne i ljudske resurse. Nemojmo da nam se dogodi da nam se zbog lijevih i desnih populizama dogodi da za 50 godina na prostorima Lijepe Naše ostane živjeti osiromašeno i potpuno beznačajno pleme od 2-3 milijuna ljudi. Upravo to bi nam se moglo dogoditi bez suvisle ekonomske i demografske politike te uz prodavanje floskula o rijekama, šumama ili jezerima.
Nije naš problem u tome što je netko proklizao u atmosferi sve jače nervoze s nebuloznim primjedbama na Zakon o strateškim investicijama. Naš je problem što mi ne volimo prave teme. Obožavamo antiteme. Pobrojimo ih:
Prvo, zdravstveni odgoj. Jesu li tri sporna školska sata zaslužila nevjerojatne dimenzije široke i žučljive javne rasprave i još nevjerojatnije količine potrošene energije? Zar smo toliko u stanju izgubiti fokus i pobjeći od tema koje će nam donijeti kruha?
Drugo, što pak reći na Bandićevo mahnito zaokupljanje javne pažnje ekshibicionističko-populističkim igrokazima čišćenja snijega? Jesmo li se ikada svi mi u medijima pitali treba li toj ridikuloznoj akciji skupljanja političkih poena za predstojeće lokalne izbore uopće pridavati znatniju pozornost? Je li to onaj isti Bandić kojem sada omogućujemo skupljanje političkih poena klaunovskim trčanjem uokolo, a koji je očigledno kriv za potpuno zastario i neodgovoran način upravljanja gradskim financijama? Još gore. Mi smo zaboravili da to nije onaj isti Bandić iz napona snage, nego čovjek koji je očigledno pretrpio posljedice moždanog udara. Jesmo li se svi iskreno zapitali poštuje li taj i takav Bandić zaista iskreno nas birače kad u stilu nekog despota ili postrojava svoje podređene te ružnim istresanjem na njima sebi priskrbljuje politički dobitak? Je li Bandić mogao diskretno okupiti svoje podređene te uz puno poštovanje njihova osobnog i ljudskog dostojanstva organizirati još bolji posao? Naravno da jest. Misli li netko da netko tko tako kinji ljude s kojima treba blisko surađivati zaista poštuje svoje birače ili mu birači trebaju samo za jedan cilj – da ostane veliki ON, mister Bandić, veliki Gradonačelnik?
Što si, ljudi moji, svi skupa možemo reći, u kakvom je stanju naš duh kad smo dopustili našem gradonačelniku da čak i od jednog ne baš originalnog kazališnog plakata napravi općedruštvenu temu razmjera ozbiljne političko-kulturne afere? Teško je povjerovati da taj tak-tak plakat za Fine mrtve djevojke naročito vrijeđa duše vjernika, a još manje da je toliko bitan da je izazvao opću pjenjenje intelektualno-kulturne ljevice. A onda uza sve te antiteme još razgovaramo o tome treba li predsjedniku smanjiti ovlasti. Jao!
U kojem smo to mi stoljeću? Osamnaestom?
