Nekoć, kada se trebalo pojaviti u New Yorku i govoriti u blještavoj staklenoj palači UN-a, danima nas se gnjavilo nagađanjima i natezanjima hoće li se za govornicom UN-a pojaviti predsjednik Stjepan Mesić ili premijer Ivo Sanader.
Sada, u očekivanju skupa glavešina NATO-a u Bukureštu i moguće pozivnice Hrvatskoj da uđe u članstvo toga ekskluzivnog kluba, takvih neizvjesnosti nema. U Bukurešt će zajedno i predsjednik i premijer. Jer ondje bi za Hrvatsku mogao biti povijesni dan, a ni predsjednik ni premijer ne žele propusti mjesto i dan koji bi mogli postati povijesnima.
Sasvim je politički prirodno da, dok Bukureštom bude defilirala svjetska politička elita izmiješana s generalima nakićenim epoletama, ondje budu i hrvatski predsjednik i premijer. Istodobno, dok se u Rumunjskoj bude pjenio šampanjac, ljeskao kristal i bude veselo nazdravljalo, u Grčkoj će dubrovački kapetan Kristo Laptalo čamiti u zatvoru, a u Hrvatskoj djeca iz Jagodnjaka morati u školu ići u drugo selo.
Hrvatska se zbilja, danas možda i više nego prije, događa na više razina. Na jednoj je bukureštanski skup, na nekoj drugoj grčki zatvor, a na trećoj hrvatska djeca u Baranji. To su paralelne i odvojene hrvatske realnosti. Da smo svojevremeno htjeli s Amerikancima potpisati ugovor o neizručenju američkih vojnika, vjerojatno smo već mogli biti u NATO-u kad ga već tako želimo, a možda je mogla biti drukčija i sudbina generala Ante Gotovine.
Pa nisu Amerikanci od Hrvatske tražili da potpiše ugovor o nesuđenju američkim vojnicima tek tako, da testiraju hrvatsku dobrohotnost. Željeli su zaštiti svoje građane. Kao što to radi svaka ozbiljna država. Kako se to radi, bezbroj smo se puta osvjedočili ne samo kada su posrijedi Amerikanci.
Ako treba zaštiti svoga državljanina onda je tu država. Država svoga građanina štiti, čuva i pomaže, jer tako ispunjava svoju svrhu i ostvaruje svoju bit. Posebno to čini kada nekome ustreba pomoć u inozemstvu. Dubrovačkom kapetanu zatočenom u grčkom zatvoru takva je pomoć nužna.
Je li se hrvatska država dovoljno potrudila da mu pomogne? Može li reći da je učinila sve što je mogla? Da država ima savjest kao pojedinac, bi li joj bila čista? Što roditeljima djece iz baranjskog Jagodnjaka, koji žele da im djeca uče po hrvatskom programu i na hrvatskom, vrijedi što bi im država to morala omogućiti ako ona to nije u stanju?!
Kristo Laptalo može biti nevin, što će mu to značiti, osim da bude još ogorčeniji, ako Hrvatska ništa bitno za njega ne učini kao za svoga državljanina. Gorčina roditelja i djece iz Jagodnjaka također će biti dominantno osjećanje ne omogući li im država nastavu na hrvatskom. Po čemu je to država državom, ako ne može ostvariti prava svojih državljana?
Još apsurdnije: u hrvatskoj državi, djeca u mjesnoj školi ne mogu učiti na hrvatskom!? Ne bude li Hrvatska državom štititeljicom svojih državljana, kapetan Laptalo može u grčkom zatvoru do suđenja čamiti još tko zna koliko. Bude li toj istoj državi preprekom za ostvarivanje ustavnih prava samovolja nekog školskog direktora, onda je to zbogom pameti! Onda se država ponaša kao da se napila "direktora"!
Država se ne svodi samo na tzv. visoku politiku, na elegantne salone, na frakove, pjenušac i ceremonije. Država treba djelovati i na toj protokolarnoj razini. Ali morala bi, želi li biti uvjerljiva, a nadasve zaštitnicom, djelovati i na nižoj razini, tj. štititi interese tzv. malih ljudi, svojih državljana. Što će dubrovačkom kapetanu zatvorenom u Grčkoj značiti ako Hrvatska uđe u NATO ako nije voljna ili nije u stanju štititi njega?
Što će Baranjci imati od toga ulaska ako se Hrvatska ne drži kao država, ako ih nije u stanju štititi ni u Hrvatskoj? Ako Hrvatskoj treba NATO, treba joj i država.
