Kad su Krležu, 2. siječnja 1982., nakon što je na odru čekao
da prođe Nova godina, iznijeli iz mrtvačnice na Mirogoju, položili su
ga na lafet kao generala. A bio je pjesnik. Dobro, bio je i
revolucionar koji se zanosio grmljavinom lenjinskih topova i koji je
Tita dočekao kao Mesiju, no da će završi na lafetu, u to ni
on ni njegovi domobrani izginuli kod Bistrice Lesne nikad ne bi
povjerovali.
Groteskni ka und ka “sprovod u Theresienburgu”, na
kojem su mladog samoubojicu, egzaltiranog intelektualca,
anitimilitarista i ljubavnika zapovjednikove žene, pokopali kao ratnog
junaka (u srijedu je Hrvatsko kazalište iz Pečuha u Zagrebu
vrlo uspješno izvelo dramsku verziju Krležina
“Sprovoda”), nije zadesio samo svog autora, nego je
izgleda postao kobni usud i drugih hrvatskih književnih veličina.
Marin Držić? Prvo što će hrvatskom školarcu pasti
na pamet kad čuje to ime bit će UROTNIK.
Minulo je pola milenija od Dum Marinova rođenja i sve što
smo na početku ove jubilarne godine o našem najvećem
renesansnom dramskom pjesniku umjeli reći jest da je to čovjek koji je
htio srušiti svoju Dubrovačku Republiku. Bulajićev
tv-serijal o Držiću pati od mnogih mana, no u jednome ne
griješi: točno slijedi obrise prevladavajuće slike o Držiću
kao buntovniku, agentu stranih sila i izdajici (voljene) domovine.
Neće biti da je svemu uzrok oskudnost pouzdanih podataka o Držićevu
životu, odnosno činjenica da se sve što je sačuvano
više-manje svodi na četiri-pet urotničkih pisama
firentinskom vojvodi Cosimu Mediciju. Ni o Shakespeareu se ne zna
mnogo, ni on nije živio u ljubavi s vlastima, dapače, pa ipak nikome u
Engleskoj ne pada na pamet da ga prikaže ikako drugačije dolio kao
velikog pjesnika. Na tragu jedne ideje iz “Povijesti hrv.
književnosti” S. P. Novaka, moglo bi se reći: Držić je bio
Hamlet, a uporno mu se navlači kostim Fortinbrasa (vojnika)!
Od 45. do 90. sve se nastojalo natopiti vladajućom ideologijom, pa i
nacionalna povijest. Tadašnja je vlast bila svetinja, Broz
božanstvo, ali su zato svi koji su rušili
nekadašnje “nenarodne” vlasti i skidali
glave buržujima, kapitalistima, feudalcima, truloj dubrovačkoj
vlasteli... bili tretirani kao sveci. Matija Ivanić i Matija Gubec
(kojemu se pokušalo promijeniti ime u AmBROZ!) bili su
modeli poželjnog ponašanja pr. Titove ere. Pak je onda i
logično da se pjesnik kroz školske programe smuca kao
urotnik, a Krleža završi na lafetu kao general.
A da se, opet, istinskog junaka i generala, baci u teatar. Je li se tko
sjetio da se ove godine navršava i 500 godina od rođenja
sigetskog heroja Nikole Šubića Zrinskog? Ne bih se sjetio ni
ja da nisam slučajno naletio na članak Z. Bartolića u
“Hrvatskom kajkavskom kalendaru” u Čakovcu. Držić i
Zrinski su vršnjaci (već 500 godina), nije li vrijeme da
zamijene uloge?
GOST SURADNIK
