Da bivši rocker Dado Topić nije ponovio staru navadu
naših nogometnih klubova – da ispadnu već u prvom
europskom kolu - u daljnjem je natjecanju mogao računati na sigurne
bodove. Tako se nismo uvjerili bi li nekadašnji odbjegli
rocker doista dobio moguće bodove, koji se daju, pokazalo se, po
principu “ja tebi, ti meni”, odnosno
“svoj svome”. S pedesetak glasova koje bi
najvjerojatnije dobio iz nekadašanjih “bratskih
republika” sigurno ne bi bio na začelju helsinškog
Eurosonga. Jer svi koji su prošli mogli su računati
“na svoje”. Ispadanjem Topića i njegovih
“zmajeva” ipak nismo ostali uskraćeni za
još jednu potvdu solidarnosti nekadašnje
jugoslavenske, odnosno sovjetske “braće”, kao i za
međusobnu darežljivost onog drugog dijela Europe koji sebe drži
rafiniranijim od takvih istočnjačkih “plemenskih
veza”.
Niti je negdašnja pjesma Eurovizije bila parada estetike
niti je sadašnji Eurosong samo parada kiča. Ali kao da se
pretvara i u prigodnu paradu politike. Eurosong je desetljećima bio
europska pučka veselica, za čijim je blještavilom čeznulo
pučanstvo iza “željezne zavjese”. Odnedavno je i
ono dobilo priliku sudjelovati. I to je s radošću i veseljem
prihvatilo, uvjereno da mu je (i) to nagrada za desetljetne uskrate.
Nekadašnja je Pjesma Eurovizije nastala kao dar s
predumišljajem poratnoj Europi željnoj zabave, Europi koja
se poslije radnog “carstva nužnosti” treba opustiti
u dokoličarskom “carstvu slobode” da bi stekla novi
elan za veću radnu efikasnost.
Sada se pak Eurosong, zadržavši i ta manipulativna
obilježja, uz prešutno partnerstvo europskog Zapada i
Istoka, pretvorio i u prostor politike.
Politika je i ovogodišnji Eurosong iskoristila za neke svoje
poruke. Kao što je u prošlogodišnjem
glasovanju država bivše Jugoslavije – kada su se
međusobno nadarivale glasovima – europska nomenklatura
iščitala znakove normalizacije dojučer zaraćenih susjeda,
tako i u ovogodišnjem trijumfu srpske pjesme
šefovi EU ne vide samo pobjedu dobre pjevačice nego i
pobjedu nove politike! Ni povjereniku EU Olliju Rehnu nije bilo
politički mrsko niti etički zazorno čestitati Srbiji, s porukom:
“Čestitam pobjedu Srbiji na Eurosongu. To je europski glas za
europsku Srbiju. Nadam se da će se ovo reflektirati na glasovanje u
srpskom parlamentu.” Od takve instrumentalizacije Eurosonga
neumjesnije bi bilo jedino petljanje u njegov ishod.
Poseban je pak oblik politike glasovanje na Eurosongu. Tu vlada
pravilo,“mili moji, svi smo svoji”“.
Valjda nema čak ni teorijske mogućnosti da netko nešto
otpjeva, a da je iz nekadašnjeg “istočnog
lagera” i da ne dobije bodove dojučerašnje
“braće”. Isto je i s pjevačima i pjevačicama
zemalja bivše Jugoslavije. Do jučer se nisu podnosili,
potajno su se, pa i otvoreno mrzili, možda ni danas nije bolje, ali
nema šanse da si međusobno ne podijele bodove! To je valjda
neka dublja i trajnija sado-mazo veza.
Možda u takvom odnošenju ima utjecaja i poznavanje jezika
naroda nekoć zajedničkih država. A možda i postojanje
kulturološkog zida podignutog poratnom europskom podjelom na
njezin komunistički Istok i kapitalistički Zapad. Nove članice EU s
europskog Istoka počele su s njom političko i gospodarsko srastanje,
ali glasovanje na Eurosongu prokazuje da zapravo i dalje postoje dvije
Europe.
Ni nordijske zemlje nisu dijelile glasove nešto bitno
drukčije nego one koje su desetljećima čamile iza “željezne
zavjese”. Lom Europe nastao hladnim ratom i danas se osjeća,
čak i na nečemu tako banalnom kao što je Eurosong.
BIJEDA POLITIKE