Kada netko uđe u politiku i počne se osjećati političarom, obično više nema dvojbe ostati u politici ili iz nje izaći. Rukometni trener i saborski zastupnik Lino Červar možda i nije imao takvih dileme, no stavljen je pred dilemu: sport ili politika. Tu nedoumicu struka ili politika, svi su političari već otklonili.
Uskoro će te dvojbe biti lišen i Lino Červar. Ako to ne riješi sam, moguće je da će to umjesto njega učiniti klub, nezadovoljan rezultatima koje im trener postiže. Bude li dilemu riješio klub ili sam trener, rezultat bi mogao biti isti, tj. Červar u politici.
Da netko tko se upusti u politiku, a potom joj se prepusti i u njoj opusti, u politici i ostane, već je postalo pravilo. Kada politika ne bi bila privlačna, što bi u njoj tolike godine držalo Vladimira Šeksa, Luku Bebića, pokojnog Ivicu Račana, Matu Granića, Antu Đapića, Andriju Hebranga, Slavka Linića...?
Tko se jednom odlučio za politiku, iz nje se ne da "ni mrtav". Ako je u njoj s vremenom i "zglajzao", iz nje ispao, učinit će sve da to bude privremeno, da se u nju vrati. Bivši je hadezeovac, potpredsjednik vlade nacionalnog jedinstva i bivši ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić egzemplar takvog nastojanja! Kada je kao stručno vrlo uspješan i relativno mlad ušao u politiku, nekako je izgledalo normalnim da se iz politike vrati svojoj akademskoj karijeri.
No, uspješni medicinski stručnjak odlučio se ostati u politici, struku "bataliti" za politiku! Ni nakon što je u politici propao, ne da se iz politike. Krah s DC-om nije doživio i kao svoj politički kraj, pa se nakon što ga je "posvojio" Đapić, uzda da će s HSP-ovim trojanskim konjem kao stari pravaš i dalje ostati u politici.
Nedoumicu koju možda danas ima iznimno uspješni Červar, iznimno uspješni dijabetolog Granić odavno je uklonio. Politiku je pretpostavio struci. Slično su učinili i drugo dvoje poznatih političara i sveučilišnih profesora, dr. Andrija Hebrang i dr. Vesna Pusić.
Ma koliko se oni upinjali tvrditi da nisu "napustili struku". Ako se posljedice boravka u politici vide na rezultatima rukometnog trenera, kako se onda ne bi vidjele i u puno sofisticiranijem poslu sveučilišnih profesora? Kao što su mahom i drugi prije njega riješili kvazidvojbu: politika ili struka, vjerojatno će je tako ukloniti i Červar. Bilo bi to korisno i za zagrebački i hrvatski rukomet, a i za samog Červara jer se u isto vrijeme teško može uspješno raditi dva posla, istodobno sjediti na dva stolca.
Ako trofejni i glasoviti rukometni stručnjak u izboru između struke i politike odluči drukčije nego se to uobičajilo, bit će to presedan. Jer tko je jednom ušao u politiku zapravo je dokaz da je politika prije toga već ušla u njega. Tu se nije dogodilo ništa slučajno, što nije prethodilo ulasku u politiku. Zato političarska objašnjavanja kako su dospjeli u politiku sliče opravdavanju bivših desetara JNA kako su postali desetarima. Kao, sve se dogodilo slučajno. Kao da prije nego što su odabrani za desetarski kurs nisu već pokazivali desetarske osobine.
Da nisu, sigurno nikada ne bi desetarima i postali. Kada se netko nađe pred dvojbom između politike i nečeg drugog, pa i struke, dileme zapravo i nema. To je kao i s desetarima. Tko se nije osjetio političarom, nije njim ni postao. U politici sigurno ima nešto osobito privlačno i moćno. Nešto gotovo erotsko. Da nema takve privlačne moći, zbog politike se ne bi odricalo struke, uvjerenja i vrhunskih karijera. Pogotovo akademskih. Odluči li se Lino Červar za politiku, bit će to prirodan put kojim su krenuli i drugi prije njega. Razultat je obično bio 1:0 za politiku, tj. jedan osrednji političar više, a jedan vrhunski stručnjak manje.
