Nikada nisam shvatio zašto odjeci s koncerta Bečkih dječaka završe u
Dnevniku, a nekog velikog svjetskog rock ili pop sastava ne. I zašto se
svaki tamo neki lijevi konceptualni “umjetnik” koji na postavljeni stol
umjesto četiri tanjura između noževa, žlica i vilica metne izokrenute
automobilske felge (kužite poruku? važnije nam je što vozimo nego što
jedemo) lakše probije do Dnevnika nego grupa Leb i sol kada krene na
povratničku turneju.
Nađe li se na televiziji već neko mjesto za pop i rock svijet, onda je
to uglavnom u trač rubrikama ili kvazizabavnim emisijama gdje se od
ljudi koji imaju iza sebe barem pet domaćih hitova za sva vremena traži
da se glupiraju. Zato nekada pomislim da je dobro što se Johnny Štulić
još uvijek odbija vratiti, samo da ga ne bih ugledao u jednoj od
sljedećih emisija ”Genijalaca”.
James Brown još je dobro prošao jer je na dan koncerta u Dnevniku
objavljena reportaža o njegovu slijetanju na Pleso, ali dan nakon
koncerta baš nikakvih komentara i reakcija. Dijelom je to sigurno zato
što se kod nas kultura još uvijek doživljava ponajprije snobovski (što
je novinaru nešto dosadnije i neshvatljivije, tome pridaje veću
važnost), ali, kako je u ovom slučaju baš o HTV-u riječ, onda ipak
mislim da se u priličnoj mjeri radi o nemarnosti.
Već vidim Danka Družijanića taj dan kako trči po prisavskim hodnicima
i, nakon što se namirio Glavaša, Ljubljanske banke i američkih izbora,
onako usput dobaci nekom pomoćniku: pitajte kulturu što oni imaju
danas...! I što je značajnoga kulturna redakcija imala toga dana?
Prilog o “rijetkoj prilici za hrvatske ljubitelje knjiga da uživo čuju
pisce kako čitaju svoja djela u izvorniku: Henning Jonathan Pietersea
Paola Ruffillija, Abdelkebira Khatibija, Boru Ćosića...”
Nije baš beznačajno, PEN-ov književni festival zaslužio je nekoliko
svojih minuta, iako se na čitanjima u dvorani (prema kadru iz Dnevnika)
bilo okupljalo manje ljudi od broja učenika u prosječnom razredu. Ali
ne zvuči li puno zanimljivije vijest o “rijetkoj prilici za hrvatske
ljubitelje glazbe da uživo čuju legendu kako u izvorniku izvodi 'Sex
Machine’, 'Living In America’, 'I Feel Good’...“
Bata Živojinović i Boris Dvornik oslobađali su šezdesetih i
sedamdesetih bivšu zemlju od mrskoga nam fašističkoga okupatora i
domaćih kvislinga, a kad su njih dvojica sami pobili sve Nijemce
(dobro, eliminirao ih je dosta i Ljubiša Samardžić Smoki), kada su
puškomitraljezi utihnuli, a tifusari sišli sa Zelengore, postali su
neprijatelji sami sebi. Početkom devedesetih Bata je huškao protiv
Hrvata, Dvornik je ušao u Sabor, pa su na ideološkoj i nacionalnoj
razini počela teška prepucavanja dotadašnjih prijatelja i suradnika.
Dvornik u svemu tome nije bio osobito agresivan, kao što ni njegova
uloga HDZ-ova privjeska za pridobivanje Dalmacije nije dugo potrajala,
ali Bata je bio prilično slikovit. Ako se dobro sjećam, čak je jednom
izjavio i da bi pucao na Borisa ako treba. Zato mu je i više stalo nego
Dvorniku do ljigave tragikomične predstave “velikoga pomirenja” u kojoj
je jedino uvjerljivo zvučao Batin odgovor na pitanje kako se osjeća
prije operacije srca: “Ne može gore!”
A kako je srpski John Wayne uvijek, unatoč iluziji da su Dvornik i on
bili ravnopravni partneri, glumio za rang većeg partizana, naš si je
glumac i ovaj put uzeo ulogu podređenoga i statirao u Batinoj sapunici:
“Ja moram govoriti kao Bata, uvijek je tako bilo, pa i ja kažem – gore
ne može!” Mi smo možda zaboravili završnu sekvencu iz “Bitke na
Neretvi” u kojoj Bata zbog Bulajićeva kupovanja dojma pred međunarodnom
zajednicom čupa Dvorniku epolete s uniforme i prijeti mu vojnim sudom
jer je u afektu ubio nekoliko neprijateljskih zarobljenika, ali Dvornik
nije očito nikada zaboravio tko je tu pravi komandir, drug i starešina.
Pustio ga je da sam govori kako među njima nije bilo nikada mržnje, da
je to sve samo bio nesporazum (koliko smo to već puta čuli?) i da je
podrška “našem druženju i prijateljstvu simbolična, ona se ne odnosi
samo na nas dvojicu, ona se odnosi na celokupan hrvatski i srpski
narod. I ne postoji biće u Srbiji koje ne daje podršku našem dugom i
trajnom prijateljstvu.
I željno je da se to prijateljstvo nastavi.” Takvoga se slinavoga
spajanja ne bi postidjeli ni autori RTL-ove emisije “Vjeruj u ljubav”.
Što nam se sljedeće sprema? Veliko pomirenje videolinkom Glavaša i
Šeksa, Petrača i Zagorca, Kotromanovića iz 2001. godine s ovim
današnjim?
TA DIVNA STVORENJA
