Pola sata nakon što upoznate Erika Freudenthala, voditelja “Staklene
kuće” u stockholmskoj četvrti Hammarby Sjöstad, imat ćete mu
potrebu reći da je blagoslovljen jednim od najljepših poslova na
svijetu, a on će vam veselo uzvratiti da je toga i te kako svjestan.
Energija, a ne smeće
Njegova zadaća je obavještavanje posjetitelja da je Hammarby
Sjöstad visokourbano naselje sa 26.000 stanovnika, u kojem se
utjecaj modernog života na okoliš doslovno prepolovio. Pritom treba
znati da se ono “prepolovio” odnosi na Švedsku, koja je ionako svjetski
broj jedan u smanjenju zagađenja ugljikovim dioksidom, u kojoj se kao
malo gdje ulaže u tehnologije koje ne truju ljude i prirodu te u kojoj
ekološka svijest predstavlja dio kulture koji se podrazumijeva isto
kao, primjerice, bonton.
Na mjestu Hammarby Sjöstada prvotno se nalazila industrijska zona,
iz koje je uklonjen površinski sloj zemlje, zbog 120 tona nafte i 180
tona teških metala nakupljenih u njemu. Naselje je zamišljeno kao
olimpijsko selo za potrebe kandidature OI 2004. No, iako su uskraćeni
za olimpijadu, građani su dobili nešto još vrednije. Stockholm je
razbacan na 14 otoka, pa je pješaku koji želi doći do “Staklene kuće”
najzgodnije poslužiti se malim trajektom, koji prometuje svakih 15
minuta, i to besplatno.
Za razliku od balkanskog poučka da je “svačije” u pravilu “ničije”,
lokalni su se stanovnici toliko suživjeli sa svojim trajektom da na
njemu ostavljaju knjige viška iz svoje biblioteke, koje onda posuđuju
drugi putnici. Nakon koje minute vožnje i polkilometarske šetnje rivom,
uz koju se u šašu igraju brojne patke, dok se s druge strane drvoreda
pružaju luksuzne zgrade ne više od šest katova, toplih boja, širokih
prozora i balkona, i već se stiže do Freudenthalova ureda.
On s ponosom ističe da naselje samo sebe opskrbljuje sa 50 posto
potrebne energije, koja se dobiva iz onoga što ponajviše opterećuje
svaki grad – otpadom koji se sav sortira za potrebe recikliranja. Iz
organskog otpada te organskog filtrata iz kanalizacije fermentiranjem
se proizvodi bioplin, koji se koristi za grijanje, kuhanje, proizvodnju
električne energije, ali i pogon javnog prijevoza.
Dodatna električna energija dobiva se iz modernih elektrana s
minimalnom emisijom CO2, a uvode se i solarni kolektori za grijanje
vode te fotoćelije. Pri gradnji zgrada pak koristili su se izolacijski
materijali koji su donedavno bili u isključivoj domeni SF-a. Toliko o
nordijskoj zimi koja doista zna pokazati zube. No, što je s ljetom?
Kome još treba auto!?
– Nakon sezone grijanja, sustav se prilagodi, pa se energija koristi za
hlađenje. Imali smo najveći pogon za hlađenje vode u svijetu, ali nas
je naglo pretekao Dubai. Baš se nešto pitam zašto su bili tako uporni –
kaže Freudenthal i dodaje da se u Švedskoj na otpad ne gleda kao na
smeće, nego kao na izvor energije i sirovina.
U njegovoj četvrti danas čak 80 posto stanovnika ne posjeduje
automobil, kojih se po ulicama jedva može vidjeti, nego se koriste
javnim prijevozom, biciklima ili uslugama javnog poduzeća koje
iznajmljuje automobile, također s pogonom na bioplin. Naknada za
korištenje je 0,2 € po kilometru, a u trošak ulazi i gorivo. Sva se
voda filtrira, sortirani se otpad ne odvozi, nego se iz koševa tunelima
posebnim pumpama skuplja u sabirnim stanicama za daljnju preradu.
– U zgrade je ugrađeno 75 posto infrastrukture. Sve se postiglo pomnim
planiranjem stručnjaka te organiziranjem života prije useljenja, jer je
već stečene navike teže mijenjati – kaže Freudenthal.
– Ovo nije ekološko naselje. Ovdje ne morate potpisati ugovor da ćete
se ponašati na određeni način. Jedino što trebate jest doći i potpuno
normalno živjeti – zaključuje, dok se iznad njega koči citat Mahatme
Gandhija: “Svijet pruža dovoljno za zadovoljenje potreba svakog
čovjeka, ali ne i za svačiju pohlepu.”
ŠVEDSKI RAJ NA ZEMLJI
Ekograd po mjeri ljudi i sobova
