Javno je najavio kako će u svojoj oporuci odrediti da tri generacije njegove obitelji ne mogu prodati najveću hrvatsku tvornicu za preradu kave i čaja – Franck. „Franck nema cijenu jer tvrtka nije pripremljena za prodaju, a nije pripremljena zato što nas to ne zanima“, rekao je.
Rođen je 1934. godine u Klobuku kod Ljubuškog. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Najprije je radio u Badelu. U Franck dolazi 1973. kao komercijalni direktor. Generalnim direktorom postaje 1976. Od ukupno 45 godina radnog staža, 32 je proveo u Francku.
U posljednjih trideset godina od tvrtke na rubu propasti napravio je respektabilnu kompaniju s više od 600 zaposlenih, s tvrtkama u Sloveniji i BiH i godišnjim prihodom većim od pola milijarde kuna.[PHOTOS]
Među prvim hrvatskim tvrtkama dobili su certifikat ISO 22000, što je dokaz da rade prema najboljim europskim metodama.
Tvrtka je privatizirana početkom devedesetih, po modelu kako su to učinili mnogi bivši direktori. Godine 1992. s grupom Franckovih menadžera privatizirao je kompaniju i omogućio svim zaposlenicima da postanu vlasnici.
Odlučili su se za strategiju pretvorbe u kojoj ni jedan pojedinac nije mogao imati većinsko vlasništvo u poduzeći, čak ni kontrolni paket od 25 posto plus jednu dionicu.
Počeli su s 1300 dioničara, s tim da je skupina od 20 vodećih ljudi Francka imala paket dionica koje u ukupnom vlasništvu imao udio od samo 14 posto. Radnici su u 11 godina otplatili te dionice iz profita poslovanja tvrtke, a da pritom iz svog džepa nisu dali ništa. Istovremeno im je isplaćeno 19 milijuna eura dividende. Uz to je povišen temeljni kapital, uloženo je puno u tehnološku obnovu, pa je dionica kasnije nominalno bila dvostruko vrijednija nego 1992.
Osam godina poslije, skupina koja je imala većinu dionica Francka, na čelu s njim, osnovala je tvrtku Ivero konzalting d.o.o. u kojoj su ujedinili vlasničke udjele. S vremenom je povećavao svoj udio u Iveru a Ivero u Francku. Na kraju je prije nekoliko godina javno priznao ono što se nagađalo, da je postao većinski vlasnik te hrvatske kompanije.
U jednom od rijetkih intervjua u medijima pojasnio je kako se to dogodilo. U Ivero konzaltingu bila su 23 partnera, koji su odlučili unovčiti svoje dionice. Dogovorno su udjele prepustili njemu uz naknadu koju je odredio revizor. Na cijenu nitko nije imao ni riječi prigovora, a kolika je ostat će poslovna tajna.
Mjesto predsjednika Uprave je 2006. prepustio sinu Dubravku, ali je on i dalje predsjednik Nadzornog odbora Francka i direktor Ivero konzaltinga d.o.o. većinskog vlasnika Francka. Zaposlenici navodno ni ne primjećuju da se nakon njegova formalnog odlaska nešto promijenilo. I dalje nadzire sve što se događa u i oko Francka. Njegova kći, barem zasad, nije pokazala zanimanje za ulazak u obiteljski biznis.
Artuković je veliki protivnik prodaje hrvatskih tvrtki multinacionalnim kompanijama. Kaže da su od 1992. stalno izloženi napadima za preuzimanje. „Međunarodni trgovački lanci ne dolaze kako bi pomogli Hrvatskoj, već svom gospodarstvu jer moderna trgovina je najjeftiniji izvoz“, rekao je naglašavajući kako Hrvatskoj u slijedećih 50 godina, s obzirom na broj kvadratnih metara trgovačkog prostora, ne treba ni jedna nova trgovina.
Franck prema stanju dionica na burzi vrijedi oko 367 milijuna kuna. Artukovićeva imovina procjenjuje se na 30 milijuna eura. On sam živi povučeno, i rijetko se pojavljuje u javnosti. Na pitanje misli li se povući iz posla odgovorio je: „Iskreno, ne znam što bih radio kada ne bih radio. Nisam čovjek koji zna živjeti drukčiji život“.
Priznaje kako nastoji biti skroman te se na posao i danas vozi privatnim automobilom, ne smatra se velikim gazdom a svako jutro je na radnom mjestu u sedam sati.
...i onda se dogodio Agrokor! :-)))