Rođen je 5. Siječnja 1936. u Dubrovniku. Šestogodišnju osnovnu školu pohađao je na otoku Šipanu. Srednju školu završio je u Dubrovniku. Na Učiteljskoj školi u Dubrovniku diplomirao je 1955. Odmah se zapošljava u četverogodišnjoj osnovnoj školu u mjestu Hodilje na poluotoku Pelješcu.
Nakon godine i pol vraća se u Dubrovnik gdje počinje raditi u tadašnjim društveno-političkim organizacijama. Najprije u općinskim, potom kotarskim u Splitu i na kraju u republičkim u Zagrebu. Usporedo s tim nastavlja studirati. Studij ekonomije započeo je u Zagrebu a diplomirao je na Višoj političkoj školi u Beogradu. Poslijediplomski studij i zvanje magistra ekonomskih znanosti stekao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. [PHOTOS]
Od 1966. do 1969. bio je zastupnik Dubrovnika u Saboru tadašnje SRH. Direktor centra RTV Dubrovnik bio je od 1969. do prosinca 1971. U to vrijeme obnašao je i dužnost zamjenika predsjednika Međuopćinske konferencije SKH za Dalmaciju. S kasnijim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom surađivao je od kraja šezdesetih jer su vrlo često zajedno nastupali na skupovima Matice hrvatske posebno na jugu Hrvatske.
Zajedno su nastupili u Metkoviću, nakon Karađorđeva u prosincu 1991. Na narodnom zboru povodom otkrivanje spomenika Stjepanu Radiću. Domaćin tog skupa bio je tadašnji gradonačelnik Metkovića a kasniji predsjednik Sabora Luka Bebić. Krajem prosinca 1971. uhićen je pod optužbom za kontrarevolucionarni napad na državno i društveno uređenje. Bio je pod istragom.
Nije podignuta optužnica protiv njega, ali mu je bilo zabranjeno pravo na rad. Zaposlio se tek 1973. u računovodstvu Poduzeća za gospodarenje stambenim zgradama u Dubrovniku. U toj, i kasnijim pravnim nasljednicima te tvrtke, radio je do 1990. U to vrijeme bilo mu je zabranjeno završiti započeti doktorat na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
1990. priključio se HDZ-u Franje Tuđmana. S njim je često razmjenjivao mišljenja u tadašnjoj „baraci“, gdje je na počeku bilo sjedište te stranke, u Savskoj ulici u Zagrebu.
Nakon prvih višestranačkih izbora ulazi u prvu demokratsku hrvatsku vladu 31. Svibnja 1990. koju ju vodio Stjepan Mesić kao ministar obrane. Kaže da je to možda bilo zato što su se mnogi drugi kolebali u to vrijeme pristupiti HDZ-u a on sam je dobio resor obrane, kako je kasnije pojasnio, vjerojatno zato što to ministarstvo Tuđmanu nije bilo važno jer je mislio da neće doći do rata s bivšom JNA.
U sljedeće dvije vlade, Josipa Manolića i Franje Gregurića, bio je ministar trgovine. Bio je i član Kriznog štaba Vlade od osnutka 1991. do raspuštanja 1992.
Vladu je napustio 15. travnja 1992. Otišao je na dužnost savjetnika glavnog direktora Ine. 1992. je izabran za saborskog zastupnike s liste HDZ-a. Postupno se razilazio s politikom Franje Tuđmana, posebice oko rata u BiH.
1994. je bio član grupacije okupljene oko Stjepana Mesića i Josipa Manolića koja je u Saboru htjela izvesti parlamentarni prevrat. Kada nisu uspjeli, istupio je iz HDZ-a i priključio se novoj stranci Hrvatskim nezavisnim demokratima.
U to vrijeme mu je prekinut radni odnos u Ini. Saborski mandat trajao mu je još jednu godinu, do 1995. a nakon završetka otišao je u prijevremenu mirovinu. O svojim razlozima prekida suradnje s Franjom Tuđmanom pisao je u brojnim člancima u novinama.
Objavio je i tri knjige. Iznevjereni grad 2000., Sjene nad slobodom 2002. i Kontroverze i perspektive hrvatske politike – politički spisi 1970.-2010., izdanu 2010.
U njima govori o obrani i oslobođenju Dubrovnika, prepričava svoje susrete poglavito s Franjom Tuđmanom ali i s drugim akterima hrvatskog političkog života. Ustvrdio je kako mu je Tuđman jednom rekao da bi hrvatska granica trebala biti na Drini i da mu je Šušak prilikom jednog susreta na saborskim stepenicama kazao kako je odlučeno da se Hercegovina pripoji Hrvatskoj.
U Haagu je 2003. bio svjedok optužbe na suđenju Slobodanu Miloševiću gdje je iznio i svoja saznanja u vezi s navodnim dogovorom Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu o podjeli BiH. Rekao je kako je o tome nešto „čuo od kolega“, ali „za to nikad nije bilo službene potvrde“.
