Rođen je 1949. godine u Rašteviću kod Benkovca. Diplomirao je pravo u Zagrebu. Dvanaest godina je radio kao sudac na benkovačkom Okružnom sudu. U zadarski Okružni sud prelazi 1988. i tamo je radio do 1990. kada je razriješen na vlastiti zahtjev. Potom je kao odvjetnik primjeljen u Odvjetničku komoru Hrvatske.
Sudio je uglavnom optuženima zbog nacionalizma ili izvrgavanja poruzi državnih simbola, poput Titove slike, državne himne, zastave. On sam kaže da je sve bilo propisano zakonom te da je više oslobađao nego kažnjavao. [PHOTOS]
Bio je suradnik vojne kontraobavještajne službe (KOS) bivše JNA, kako je sam rekao, još od 1977. Završio je školu rezervnih oficira bivše JNA u Bileći a nakon toga je pohađao tečaj u Pančevu za obavještajne poslove.
S početkom srpske pobune protiv hrvatske vlasti, vraća se u rodni grad i postaje član Ratnog štaba Benkovca, gdje preuzima resor obavještajnih poslova. Uskoro osniva i vojne sudove. Nakon toga prelazi u Knin gdje postaje tajnik vlade „Republike Srpske Krajine“, zadužen za informiranje te predsjednik Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika tzv. RSK. Smatrali su ga sivom eminencijom pobunjeničkih vlasti u Kninu.
Informacijsko-dokumentacijski centar "Veritas“ kojemu je i danas na čelu kao direktor osniva 1993. Na sjednici vlade tzv. RSK 24. svibnja 1994. obavještava nazočne da je nekoliko njihovih dokumenata stiglo do Haaškog suda. "Veritas" je tada djelovao ne kao nevladina udruga nego kao propagandni dio tzv. RSK. O čemu se radi svjedoči slučaj iz lipnja 1994. kada je Hrvatsku optužio da na otoku Obonjanu kod Šibenika drži 500 zatočenih Srba da bi se nakon provjere Crvenog križa i komisije UN-a ustanovilo kako su tamo smješteni prognanici iz BiH, uglavnom Bošnjaci.
Unatoč tome, Graham Blewitt, bivši zamjenik glavne haaške tužiteljice 2000. godine daje Veritasu pismo preporuke u kojemu stoji da ta udruga i njen čelnik „još od 1994. godine profesionalno i odgovorno“ pomažu oko prikupljanja informacija vezanih za događaje u Hrvatskoj od 1990. do 1995.
Kao dio izaslanstva tzv. krajinske vlade sudjeluje u razgovorima s međunarodnim organizacijama. Tako 20. srpnja 1993. u Kninu dio je izaslanstva tijekom razgovora sa zapovjednikom Unprofora, generalom Jeanom Cotom. Zabilježeno je kako je UN-ovcima rekao da Srbi više ne žele živjeti u bilo kakvoj državi koja bi se zvala Hrvatska. Slično ponavlja i 25. kolovoza 1993. kada su predstavnici „vlade RSK“ u Kninu održali sastanak s pomoćnikom glavnog tajnika UN-a Kofijem Annanom. Štrbac je govorio kako u slučaju da ih svijet ne prizna, treba im naći „prostor za iseljenje“ jer Hrvatsku ne želi ni pod koju cijenu. Takve izjave često ponavlja i kao sugovornik zapadnih medija. Za AFP je 6. ožujka 1995. izjavio kako „ne dolazi u obzir da se RSK vrati u okvire hrvatske države, naš je krajnji cilj unija sa Srbima u Bosni i Srbiji“.
Međutim, nakon Oluje, operacije hrvatskih snaga, raspršio se san Save Štrpca o uniji tzv. „RSK“ sa Srbijom. Odlučili smo ići u egzodus, kako bi sačuvali našu biološku masu koja nam treba za nešto što će nadam se uslijediti, rekao je Savo Štrbac 7. kolovoza 1995., zadnjeg dana Oluje za srpsku televiziju pojašnjavajući razloge zapovijedi koju su 4. kolovoza izdali Milan Martić i Mile Mrkšić za evakuacijom stanovništva.
Svoju borbu protiv hrvatske države, nastavio je kao direktor Veritasa u Beogradu, a napravio je i ispostavu te organizacije u Banjoj Luci. Haaško tužiteljstvo je opskrbljivao podacima o zločinima hrvatskih strana. Često je, međutim, iznosio nevjerodostojne podatke pa su njegova izvješća na sudu rijetko uzimana kao relevantan izvor, ali su mnogi uvjereni kako su poslužila za podizanje optužnica. Tako je višestruko uvećavao imena žrtava a vrlo često je mrtvima proglašavao žive osobe koje su se poslije javljale da bi to opovrgle. Kao žrtve Hrvata prikazivao je i osobe koje su ubili Srbi.
Volio je medijski istupati prijeteći Hrvatskoj da bi mogla imati teške posljedice zbog optužnica za Oluju. Tako je optužnicu protiv hrvatskog generala Ante Gotovine nazvao početkom kraja države Hrvatske koja bi slijedom „dokaza o svom kriminalnog karakteru – morala nestati!“ Prijetio je da Hrvatska više neće smjeti slaviti Oluju. Na kraju je general Gotovina oslobođen što je osobno teško prihvatio, jer je to bio poraz cjelokupnog djelovanja Veritasa i njega osobno protiv Hrvatske.
Sjedište Veritasa je u središtu Beogradu u jednoj od zgrada srpske vlade u Dečanskoj ulici. Tu organizaciju finacira srpska vlada te radikalni dio srpske emigracije svojim donacijama.
Žalosno je da je ova osoba pravnik po struci.