Rođen je 2. studenog 1960. u mjestu Brestovsko, općina Kiseljak. Završio je Vojnu akademiju JNA u Beogradu 1983. Krajem osamdesetih bio je kapetan prve klase bivše JNA. S početkom srpske agresije na Hrvatsku 12. kolovoza 1991. napušta JNA i odlazi u Austriju. 1992. vraća se u BiH i priključuje Hrvatskom vijeću obrane (HVO). Od osnivanja HVO-a 8. travnja 1992. aktivno sudjeluje u osnivanju i operacijama HVO-a u Operativnoj zoni Središnja Bosna. Bio je pukovnik HVO-a, a od 27. lipnja 1992. bio je i zapovjednik regionalnog stožera oružanih snaga HVO-a središnje Bosne.
Tijekom hrvatsko-bošnjačkog rata poginuo mu je i otac Ivo. Bio je kurir u HVO-u, 12. studenoga 1993. Ubijen je iz snajpera dok je nosio lijekove i zavoje za ranjenike. Na ruci je imao vidljiv znak saniteta.
U kolovozu 1993. Blaškić postaje general i načelnik stožera HVO-a u Mostaru. Krajem 1994. zapovijeda HVO-om u operaciji Cincar kojom je Kupres oslobođen. Sudjeluje i u Oluji kao dio hrvatskih snaga. U studenom 1995. Imenovan je inspektorom Generalnog inspektorata Hrvatske vojske. U Haag je otišao 1. travnja 1996.
Ako treba živog me zapalite, ali ja sutra ne idem, rekao je Tihomir Blaškić 28. ožujka 1996. kolegama generalima koji su ga uvjeravali da već sljedeći dan treba otići u Haag zbog podignute optužnice za zločin u Ahmićima. Poslije će reći, kako nije bilo upitan njegov dragovoljni odlazak, nego termin, je mu je supruga tek bila rodila a sina nije dugo bio vidio jer je bio kod bake u Austriji. Priznaje kako je bio nestao jedino od 17.30 sati 28. ožujka do podneva 29. ožujka kada sam shvatio da su me namjeravali isporučiti u Haag kao „poštanski paket“.
Nepravomoćnom presudom 2000. godine osuđen je na 45 godina zbog zločina u Ahmićima gdje je 16. travnja 1993. ubijeno 116 osoba. Sljedeće godine, haaški liječnici su mu dijagnosticirali leukemiju. S tim je živio šest mjeseci dok se nije ispostavilo kako je dijagnoza bila pogrešna. U Žalbenom postupku, presuda je 2. Kolovoza 2004. s 45 smanjena na 9 godina koje je već bio odslužio u pritvoru pa je kratko nakon izricanja presude izišao na slobodu. Branio ga je odvjetnik Anto Nobilo.
Nedugo nakon izlaska iz pritvora Blaškić je u intervjuu medijima rekao kako se i danas pita je li mogao spriječiti zločin, što je tada propustio i je li trebao znati da se priprema nešto takvo, iako je objasnio kako je sastanak na kojem je dogovoren napad na Ahmiće, održan u kući Darija Kordića bez njegova znanja, jer je u to vrijeme postojala dvostruka linija zapovijedanja koja je često isključivala njegove naredbe ili ih je jednostavno mimoilazila.
Poslije se u javnosti spekuliralo i s informacijom kako je dokument Hrvatske izvještajne službe (HIS) o tom navodnom sastanku zapravo krivotvorina.
Blaškić je danas zaposlen kao menadžer u jednoj računalnoj tvrtki u kojoj također radi i njegova supruga Ratka. Imaju troje djece. Sin Dejan studirao je informatiku u Beču, Ivan i kći Jelena koju zovu „Haškićka“ idu u gimnaziju odnosno osnovnu školu u Zagrebu.
Najavio je pisanje memoara. Sačuvao je sve bilješke koje je pravio tijekom rata za opstanak Lašvanske doline. Odnos snaga bio je jedan prema deset u korist Bošnjaka. Blaškić kaže kako mu je zapovjednik britanskog bataljuna UN-a pukovnik Williams predlagao da se Hrvati isele iz Lašvanske doline. „Nudio mi je da se iselimo, a on bi osiguravao evakuaciju naroda i branitelja“, rekao je Blaškić o ponudi koja ga je šokirala.
Danas često razgovara s bivšim kolegama koji su bili u Haagu. Ponekad nazove i zapovjednika haaškog pritvora. Nije ogorčen. U Ahmićima je bio nekoliko puta i iskazao žaljenje zbog žrtava.
