Rođen je 18. svibnja 1924. u Jošavici pokraj Petrinje. Tijekom gimnazije koju je završio u Petrinji 1940. ukučio se u omladinski pokret, SKOJ. 3. svibnja 1941. postaje član Komunističke partije.
Kao polaznik prvog razreda Učiteljske škole, sa 16 godina 1941. odlazi u partizane. Bio je u Sedmoj banijskoj diviziji s kojom je prošao bitke na Neretvi i Sutjesci. Vrijeme rata obilježeno je stradanjem članova njegove obitelji: otac i 10-godišnji brat ubijeni su u ustaškom logoru Jasenovac, drugi brat ubijen je u Sisku, a treći je brat poginuo 1943. kao vojnik Sedme banijske divizije. Tijekom NOB-a i u JNA obavljao je niz dužnosti kao polit-komesar. [PHOTOS]
Nakon završetka Vojne akademije u Beogradu imenovan je za načelnika Atomsko-biološko-kemijske obrane Komande V. armije u Zagrebu. Na toj dužnosti ostaje do 1961.g. kada je umirovljen u činu pukovnika.
1962.g. zaposlio se u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske na mjestu pomoćnika direktora dr. Franje Tuđmana. U Institutu je priredio dokumentaciju za zbornik „Rat i revolucija na Baniji 1941-1945“, koji je recenziran ali nije tiskan.
Na izborima 1963.g. Živko Juzbašić izabran je za predsjednika općine Petrinja i narodnog zastupnika u Saveznoj skupštini Jugoslavije. Poslje završenog mandata u općini Petrinja, 1967. na javnom natječaju izabran je za generalnog direktora tvornice „Gavrlilović“. Tu je družnost obnašao do 1973.g.
Sa ciljem poboljšanja informiranosti građana o radu općinske uprave, Juzbašić je inicirao javno prenošenje zasjedanja skupštine putem lokalne radio stanice. Također uvodi praksu da se na svim svečanostima i kulturnim događanjima uz himnu „Hej, Slaveni“ izvodi i „Lijepa naša domovino“, što je bilo prije nego je ona ušla u Ustav SR Hrvatske kao službena himna.
U ulozi generalnog direktora tvornice „Gavrilović“ osobit doprinos dao je ubrzanju izgradnje nove tvornice. Međutim, nakon sloma Hrvatskog proljeća uslijedili su napadi na Živka Juzbašića kao generalnog direktora. Etiketiran je „tehnomenadžerom“. Napadi su dolazili iz obavještajnog miljea JNA, KOS-a. Stoga je bio primoran podnijeti ostavku.
Daljnjeg progona „spasila“ ga je Titova izjava na sjednici Predsjedništva Savezne skupštine 27.3.1973. kad je diktator rekao za Juzbašića da je „jedan od najsposobnijih direktora“ koje je vidio. Pa ipak, SK je zbog suradnje i prijateljstva s Mikom Tripalom diskreditirao Juzbašića kao „hrvatskog nacionalista“. Bio je prisiljen na političku marginalizaciju i umirovljenje.
Utemeljenjem RH, na poziv predsjednika Tuđmana, Juzbašić je u 68. godini života ušao u Vladu nacionalnog jedinstva.
Njegov ulazak u Vladu RH, kao Srbina, poznatog partizana i uspješnog direktora „Gavrilovića“, bio je veliki udarac velikosrpskoj politici koja ga je proglasila srpskim izdajnikom.
U Vladi RH najviše je bio angažiran u radu u saveznoj komisiji za prekid vatre između JNA i oružanih snaga RH, komisije za razmjenu zarobljenika, komisije za rješavanje sukoba na ratom zahvaćenih područjima itd.
Bio je i član Kriznog stožera RH. U to vrijeme je zajedno s Milanom Đukićem, predsjednikom Srpske narodne stranke, pokrenuo je inicijativu za formiranjem srpske brigade Hrvatske vojske „Nikola Tesla“. Ta ideja nije prihvaćena od strane dr. Tuđmana i načelnika Glavnog stožera Antona Tusa s obrazloženjem da se u HV-u neće formirati jednonacionalne postrojbe.
Živko Juzbašić bio je član hrvatske delegecije u radu ekspertnih grupa na nekoliko konferencija o bivšoj Jugoslaviji u Den Haagu, uporno braneći pravo RH na slobodu i nezavisnost u AVNOJ-evskim granicama. Srpski pregovarači su ga zbog toga znali vrijeđati na sastancima delegacija u okviru mirovnih konferencija.
Na parlamentarnim izborima 1992.g. Živko Juzbašić izabran je za zastupnika srpske manjine na listi SDP-a kao nestranačka osoba u Hrvatski sabor.
Kada je 1993. formiran Hrvatski helsinški odbor za zaštitu ljudskih prava, Živko Juzbašić je postao njegovim članom na prijedlog Mike Tripala i Ivana Zvonimira Čička. Članom Odbora ostao je do 1996.
Završetkom mandata u Hrvatskom saboru 1995. odlazi u mirovinu. Uz brojna priznanja, unaprijeđen je u čin general-bojnika HV-a u pričuvi.
Svoje političko djelovanje i stavove iznio je 2009. u knjizi „Srpsko pitanje i hrvatska politika – svjedočanstva i dokumenti 1990.-2000.“
2012. pojavio se na Županijskom sudu u Zagrebu kao svjedok optužbe protiv Tomislava Merčepa, optuženog za ratni zločin. Član je Savjeta za ratne veterane hrvatskog predsjednika Ive Josipovića.
Sa suprugom Zorkom ima dvoje djece. Živi u Domu za starije i nemoćne osobe u Maksimiru, u Zagrebu.
