Kad je polovicom osamdesetih skladao veliki hit za grupu Magazin
"Gradim kuću trokatnicu / miješam malter / motam žicu", proslavljeni
splitski hitmejker Neno Ninčević nije ni slutio da će mu se vlastiti
šaljivi stihovi dvadesetak godina poslije tako proročanski "vratiti" i
ironijom sudbine postati dijelom i njegove nove poslovne stvarnosti.
Doduše, Ninčević zasad još ne mlati lopatom na baušteli, ali nam je
vrlo rado pozirao na bageru...
Tri mala objekta
A kako je taj poduzetni estradni lisac i jedan od najizvođenijih autora
u hrvatskoj zabavnoj i pop glazbi, koji je danas sa svojom poslovnom
partnericom Majom Šostar i vlasnik licencije Izbora Miss i Mistera
Hrvatske, završio u građevini?
Iako se njihova tvrtka Sanamens ponajprije i vrlo uspješno bavi
marketingom za velike tvrtke, a svojim će djelatnostima ovih dana
pridružiti i zastupstvo jedne velike kozmetičke tvrtke iz Milana
(poznate po proizvodnji kozmetike za zrelije žene), građevinsko
poduzetništvo im je, čini se, tek usputna, "dodatna djelatnost". Budući
da je odlučio kako više ne želi živjeti od glazbe nego za glazbu,
pitamo ga - što je on to sada zapravo?
- Pa ja sam i dalje samo ono što jesam - pjesnik u duši. Eto, trenutno
pišem nove pjesme za Karana, Giluiana, Tonyja i Tošu Proeskog, a usto
pišem i dvije knjige: jedan roman i drugu koja je nešto poput moga
"Malog princa". A otkud ja u građevini?
Pa, malo tko zna da sam ja zapravo studirao građevinu. Potrošio sam
tamo nekih sedam godina, došao jako blizu diplome i onda je krenuo taj
moj "Tutti Frutti Bend". Počeo sam zarađivati neke novce, pa kad sam
skupio dovoljno para kupio sam svoj prvi BMW 316i - i to mi je tada bio
kraj svijeta.
Naravno da je to bila jako velika glupost i da mi je sad žao što to
nisam završio, ali sad sam i prestar i prelijen i preležeran. Ali draže
mi je ovako jer time i dalje imam status "studenta" - iako sam uza sve
to još i "najmlađi djed na estradi". Imam unučicu Valeri koja ima dvije
godine, a djedu je 45 - smije se Ninčević.
- Što se tiče građevine, mi tu ne radimo neke velike stvari.
Naijskrenije, radimo tri mala stambena objekta: dva na području Splita
- zgradu u Kaštelama s nekih 40-tak stanova i jednu kuću sa četiri
apartmana malo izvan Splita - te jedan mali objekt na području Zagreba
s osam stanova. Sve su to normalni stanovi s prosječnom kvadraturom od
60-70 m2.
To neće biti neka velika zarada, ali za budžet tvrtke kao što je naša
sigurno neće biti zanemariva. Potaklo me to što sam shvatio da je to
što se događa s cijenom kvadrata u Hrvatskoj nenormalno. Mislim,
kvadrat ne može stajati te astronomske cifre - dakako, ako nije riječ o
elitnoj lokaciji.
U tom slučaju prodaje se pozicija, američki san - da taj netko živi u
šumi na Pantovčaku. Mene to baš previše "ne puca" i ne bih radio takve
objekte. Mene zanima cijena normalna kvadrata, do 1500-1600 eura, dok
će ovi zagrebački, s obzirom da su na elitnoj lokaciji Svetog duha,
doći najviše nekih 1800-1900 eura.
Tebi i u toj varijanti opet ostaje nekakvih 700-800 eura zarade po
kvadratu. Zato, vjerujte, te današnje astronomske cijene neće još dugo
opstati.
- Građevina je u principu vrlo jednostavan posao. Nema tu neke velike
mudrosti: ako imaš sredstva da možeš otkupiti plac, nakon toga imaš
lokacijsku i građevinsku dozvolu, imaš izvođače, ako je projekt iole
relan banka te prati - nas, konkretno prati Karlovačka banka - i to je
to.
Nema tu neke velike pameti: uostalom, da nije tako, građevinom bi se
bavili profesori fizike i inženjeri kemije, a ne ovakvi kao mi... Ja
sam vjerojatno ušao u zadnji vlak - prošlo je vrijeme kad je građevina
bila profitabilna. No mene to veseli. Neću se na tome obogatiti nego,
ako se već pružila prilika, onda - kud svi Turci, tud i mali
Mujo.
"Odao" i Huljića
Na pitanje tko sve još od njegovih kolega s estrade gradi, Ninčević se
smije:
- Joj, pa svi nešto grade. Znam za Pejakovića, Pavata, Zečića, Škoru -
on je uvijek bio dobar poduzetnik - a čuo sam da se i Huljić sada
sprema nešto graditi u Splitu. Ne znam što točno, ali bez Huljića je to
nemoguće, on mora uvijek biti "in"...
Tonči je, što se tiče para, vjerojatno dobro potkožen, s obzirom da je
jako puno radio - ili je bar bio štedljiviji od nas - pa se zato od
njega i očekuje da, ako već uđe u to, onda će to sigurno biti nešto
malo veće.
Zečić: Nisam megaloman, gradit ću male autohtone kućice u netaknutoj prirodi
- Nisam još krenuo s gradnjom, tek sam u pripremnoj fazi: trenutno sređujem papire i sve potrebne dozvole za početak gradnje i svaki dan “otkrivam” neke nove administrativne zapreke, pa me to trčanje od vrata do vrata prilično iscrpljuje. Imam, naime, zemljište blizu Plitvica, divan kraj - namjeravam tamo sagraditi kućicu u autohtonom stilu. Puno sam putovao i vidio što fali ovdje - upravo te male kućice u prirodi za obiteljski odmor, daleko od gužve i stresa, samo netaknuta priroda, mir i tišina... Dakle, onakve u kakvim bih i ja želio provesti odmor sa svojom obitelji, a smatram da je to i budućnost hrvatskog turizma. Potom namjeravam sagraditi još jednu takvu, pa bih onda kasnije nešto u tom smjeru i nastavio. Ali ne megalomanski, nego samo onoliko koliko treba mojoj obitelji za normalan život. Zato ne razumijem te ljude koji samo trče za gomilanjem novca, a dva ručka ionako nitko ne može pojesti... Jer nije bogat onaj koji ima nego onaj kome je dosta. Tako sam i ja uvidio da mi je dosta jurnjave na estradi, ušao sam u jedan žrvanj koji me samljeo i shvatio sam da ne mogu vječno biti lokomotiva koja vuče previše kompozicija... No, to ne znači da ću prestati pjevati jer to jako volim. Cilj mi je održati možda dva-tri koncerta godišnje i tu i tamo snimiti koju novu pjesmu, a ostatak života posvetiti gradnji tih čarobnih malih kućica koje su mi oduvijek bile san. Koji mi se, eto, sada ostvaruje.
