Pripremali smo ih godinu dana. I zato je sada sjajan osjećaj držati ih u ruci – govori mi Želimir Babogredac, predsjednik uprave Croatia Recordsa, dok mi pokazuje još “vruće” vinile Bijelog dugmeta.
– Upravo su došli šleperom iz Češke. Svih devet studijskih albuma, remasteriranih i otisnutih na nove, kvalitetne vinile. Svih devet ćemo izbaciti na tržište zajedno u kolekcionarskom box setu, zajedno s knjigom i nikad viđenim fotografijama Bijelog dugmeta – govori dok jednu po jednu ploču vadi iz omota.
Prvih je šest ploča koje je otpjevao Željko Bebek na potpuno bijelim vinilima. Preostale tri ploče, one koje su otpjevali Mladen Vojičić Tifa i Alen Islamović, crvene su boje. Ovaj spektakularni box set stoji 2000 kuna, ali edicija je ograničena na nakladu od samo tisuću komada. Samo za prave kolekcionare.
– Učinili smo za 40 godina Bijelog dugmeta ono što su Beatlesi napravili prije dvije godine za svojih 50 godina. To nam je bio izazov – napraviti isto. Da, oni su letvicu podigli jako, jako visoko, vrhunski su remasterirali sve svoje albume. Ali znao sam da to možemo i mi. :: Kako ste uopće došli do svih devet albuma Dugmeta kad se zna da je Croatia Records, odnosno nekadašnji Jugoton, izdao samo prvih šest?
To je bio prvi i najvažniji zadatak – kompletirati katalog. Posljednja tri albuma u vlasništvu su Kamarada, tvrtke Gorana Bregovića i Makse Ćatovića te Svjetlosti iz Sarajeva. Zato sam najprije otišao k Bregoviću i predstavio mu svoj plan. On je odmah shvatio da mislim ozbiljno. Još kad je čuo da bih remasterirao sve ploče u studiju Abbey Road, odmah mi je pružio ruku. Naših šest albuma bilo je u odličnom stanju, ali je problem bio s preostala tri. Na kraju smo ih našli na radijskim postajama i u privatnim zbirkama jer smo htjeli imati isključivo analogni trag.
:: Zašto ste išli u Abbey Road?
Zato što je to najbolji studio na svijetu, hram glazbe. A i oni su bili sretni jer ne dolazi im baš svaki dan netko da remasterira kompletan opus, kao što su to prethodno radili Beatlesi. Kad sam vidio da su nam kao tonmajstora dali Seana Mageeja – pitao sam se je l’ ja to sanjam. Naime, on je dobio Grammyja za remasteriranje Beatlesa. Svog šefa studija Gorana Martinca poslao sam odmah u London, a kad su gore vidjeli u kakvo su dobrom stanju trake koje je donio, automatski nam je porastao rejting. Sve je bilo obavljeno za tjedan dana.
Signali s neba
:: Je li Bijelo dugme “najzlatnija koka” Jugotona?
Jest. Kad sam bio u svibnju kod Bregovića, on je pomalo šeretski rekao: “Tek sad, kada radim s Universal Musicom i drugim velikim kompanijama u svijetu, shvaćam koliko je Jugoton bio dobar.” No, i Bijelo dugme je u to doba imalo sreće da dođu baš u Jugoton, kao da su imali i neke signale s neba. Jer oni su već za drugu ploču dobili proračun od sto tisuća maraka da idu snimati u London. I sad, kad Bregović na to gleda s pomakom od 40 godina, naravno da konstatira da je u Jugotonu bio red i disciplina. “Pustili ste”, kazao mi je, “omote koje nitko u to doba ne bi pustio.” To su tada bili pomaci u svim segmentima koji su se mogli dogoditi u domaćoj glazbi.
:: Koji su vaši prvi osobni doticaji s Bijelim dugmetom?
Ja sam Vinkovčanin, generacija ‘53. Bio sam od malih nogu diskofil, imao sam diskoteku i emisiju na Radio Vinkovcima. Kad sam čuo pjesmu “Top”, odmah sam se raspitao tko su oni. Onda sam doznao da je to grupa Jutro (tada se Bijelo dugme još tako zvalo, op. a.). Odmah sam nazvao klavijaturista Vladu Pravdića koji je u to doba vodio njihov posao.
:: Kažu da je on prvih godina jedini imao telefon i auto.
Najvjerojatnije je tako. I odmah smo dogovorili da za mjesec dana dođu u Vinkovce i da napravimo koncert. Petnaest dana prije koncerta prodao sam sve ulaznice. To je bio nevjerojatan nastup, a još nevjerojatnije je to što se održao u nedjelju u podne. Mislim da je to bio njihov drugi nastup u karijeri.
:: Jeste li išli na njihove kasnije koncerte?
Imao sam tada jedno od najboljih ozvučenja u bivšoj državi. Tako me je zapalo da ozvučim njihov povratnički koncert na stadionu Partizana 1979. godine, nakon Bregovićeva izlaska iz JNA. Poslije smo postali prijatelji pa smo se i u Londonu susretali.
:: Kako ste danas riješili prava?
Isto kao što je napravio i EMI s Beatlesima. Dakle, obnovili su za 50 godina sva prava koja proistječu iz tog mastera. I to smo sada i mi napravili s Bijelim dugmetom. No ovaj puta obnovili smo i prava za tri albuma koja nisu naša. Pa smo pokrili sve izvođače za idućih 50 godina. Za sve žive smo napravili izravne ugovore, a za one koji više nisu među nama, Lazu Ristovskog i Ipu Ivandića, napravili smo ugovore s njihovim suprugama koje su sljednice njihovih prava.
:: Spominjali ste kolekcionarski box set s vinilima. Hoćete li izdati i neki jeftiniji za ovu prigodu na CD-ima?
Hoćemo. To će biti male replike albuma, baš kao što je sada svjetski trend. On će biti znatno jeftiniji i koštat će 349 kuna. Deseti, dvostruki album, bit će sve singlice. Box set će imati i još neke rijetke snimke koje smo u međuvremenu pronašli, a koje nikada nisu objavljene.
:: Vjerojatno bi toj cijeloj priči išlo u prilog i da su se Dugmići uspjeli sastati za 40. obljetnicu, no očito se među njima dogodio raskol...
Još se u proljeće razgovaralo o tome. Nije to baš nemoguće. Mi smo ovom našom pričom na prostoru cijele bivše države podigli dosta prašine. Stalno se govori o tome, o Bijelom dugmetu. Pobudili smo pažnju i vjerujem da će se sljedeće proljeće dogoditi reunion Bijelog dugmeta. Koliko se čujem s Goranom i ljudima koji ga okružuju i koliko ja vidim – to je vrlo izgledno.
:: Što je s Johnnyjem Štulićem i onom najavom otprije tri godine da će od Croatia Recordsa tražiti 25 milijuna eura na sudu?
Ja sam to onda nazvao ovako: Johnny se svako proljeće probudi i onda započne tu priču. Nakon toga dođe zima i on utone u zimski san.
:: Je li se probudio posljednjeg proljeća? Ja baš i nisam čuo da se oglasio.
Ma jest i ovoga proljeća. Ali tu naprosto nema nerazjašnjenih stvari. Masteri svih ploča koje je Azra izdala za nas pohranjeni su u Croatia Recordsu i naši su. Obnovili smo izvođačka prava za sve ostale, no on nije bio voljan obnoviti svoja. Međutim, najtragičnije je to što je on još 1987. otkazao tadašnjem SOKOJ-u u Beogradu da ga štiti kao autora. I njega od tada kao autora nitko ne štiti. Od tog minulog rada, od kojega svi autori svijeta dobivaju novac, on ne dobiva ništa. Zaštita autora inače je kolektivna forma. Kod nas to radi ZAMP. On iz nekog svog pomaka to ne želi. No, valjda nismo svi isti...
:: Očito bi mogao dobro živjeti od svoje glazbe?
Autor njegova profila i njegova opusa mogao bi na tržištu bivše države samo od emitiranja na radiju i televiziji dobivati solidan novac za kvalitetan život. Novac koji dodjeljuje ZAMP je ozbiljan. Samo u Hrvatskoj autor takvog opusa ima vrlo kvalitetne prihode. Ali to je pitanje njegove odluke.
:: U kakvim ste osobnim odnosima s njim?
Johnnyju sam radio koncerte. Među ostalim, i njegov legendarni koncert u Kulušiću koji je završio kao trostruka ploča “Ravno do dna”. Puno smo puta razgovarali, putovali zajedno. I blizak mi je kao osoba. Ali jednostavno, u njemu postoji neka barijera koju on ne želi premostiti. Teško je shvatiti zašto.
:: Kad ste se posljednji put vidjeli s njim?
Prije tri godine. Bio sam kod njega u Nizozemskoj, u jednom malom mjestu Houten pokraj Utrechta. Tamo živi tim svojim samotnim životom sa suprugom Nizozemkom. Svi naši razgovori, kad sam tada došao k njemu, bili su onako, prijateljsko-neprijateljski. Meni je žao što je tako. Sve bih učinio da taj njegov opus jednog dana dođe na red kao i ovo što smo napravili s Bijelim dugmetom. Ali i vrijeme čini svoje. Njegova glazba nije bezvremenska. “Poljska u mom srcu” danas nam ne znači ništa, a tada nam je značila sve. Današnje ga generacije teško mogu shvatiti.
:: Dakle, na kraju nije ni došlo do te najavljene tužbe?
Nema se tu što tužiti. Kad je spomenuo tu bajoslovnu brojku od 25 milijuna nazvao sam ga i upitao: “Pa dobro Johnny, kakve su to cifre?” A on meni kaže: “A čuj, moram nekako otpiliti te novinare. Pa sam im dao da se malo zabavljaju.”
:: Mislite da je ipak moguće da vam jednog pokuca ovdje?
Ne znam kakvi su njegovi planovi ni za sutra. Nije to baš jednostavan život da bi se tu išta moglo planirati.
:: Je li Croatia Records danas vodeća diskografska kuća na prostoru bivše Jugoslavije kao što je nekad bio Jugoton?
Jedino u Hrvatskoj imate izdavaštvo po zakonima diskografije. Slovenija je puno lošija u tome. Srbija je brojčano jaka, ali drugačije organizirana. U Srbiji je najveći diskograf PGP RTS. Ali oni nisu učinili nijedan korak u digitalizaciji kataloga. Prije osam godina u Srbiji smo osnovali tvrtku Jugoton: Croatia Records i tamo smo danas po veličini kataloga vodeći diskograf. A s obzirom na to da smo vlasnici i golemog kataloga bosanskohercegovačkih, slovenskih, makedonskih i crnogorskih izvođača, regionalno smo i dalje lider. Ali smo i lider po novim tehnologijama, a i dalje imamo najtiražnije albume. Naš Thompson lani se približio brojci od 27 tisuća prodanih CD-a, što trenutačno rijetko tko može zamisliti.
Sevdah je naš
:: Tko su još vaši najtiražniji izvođači?
Dražen Zečić je među prvih pet. Ima zanimljivu publiku, on je nasljednik Miše Kovača.
:: Jednom ste rekli da ste vi najrokerskija diskografska kuća.
Tvrdim da jesmo. Prije svega imamo najvećeg rokera na prostoru bivše države Gorana Baru. On regionalno odlično prolazi, i to kroz sve te svoje faze. I dok je radio s Plaćenicima i prvim i drugim Majkama. On ima opus kojemu se vjeruje. Ali mi u Croatia Recordsu imamo i frakcije koje su proizišle iz Bare, grupu Gatuso, recimo. Samo oko Bare imamo pet izvođača. Na drugom je mjestu bend koji se ne smije zaboraviti – Opća opasnost.
:: Sve vaši Slavonci.
Možda sam i ja kroz diskoteku i bavljenje glazbom ostavio bar nekog malog traga u Slavoniji da to danas postoji. Ali tek kad bendu krene koncertno, to znači da ima publiku. To se događa Općoj opasnosti. Oni su jednostavno dobro dočekuju u cijeloj Hrvatskoj. Pogodili su taj rock-balad izražaj i jako su uvjerljivi.
:: S Barom ste i osobno prijatelj?
Pa on je počeo snimati kod mene u studiju Rockoko. “Razum i bezumlje” kod mene smo snimili za dva dana.
:: Kako je s njim raditi? Djeluje onako, dosta teško...
Prvo, Goran je jako naslušan. Njemu su i stilovi u bluesu jasni. On zna potkategorije bluesa. Dalje, on je napravio tekst “Put ka sreći”, pa ta pjesma je himna. U toj je pjesmi rekao više nego što neki autori kažu cijelim svojim opusom.
:: Jeste li se ikada upuštali u turbofolk?
Postoji anegdota da je prvi ugovor Lepa Brena potpisala za Jugoton. I onda su se našli direktori PGP-a i Jugotona Stanko Terzić i Mirko Bošnjak. Terzić mu je rekao: “A šta će tebi bre pevaljka? Daj ti to meni.” I ovaj mu je dao. Tako da nije to kod nas nikad zalutalo. Vrata su bila otvorena jednom velikom dijelu bosanskih izvođača koji su u to vrijeme pjevali narodnu glazbu tako da mi u našoj arhivi imamo sve najbolje od sevdaha.
:: Je li vam žao što nemate neke tiražne hrvatske autore, poput Severine, Gibonnija?
Mi smo do devedesete bili gotovo jedini diskograf. I normalno da, kad imate stotinu izvođača, imate i one koji nisu zadovoljni. Nije bilo ni novca da se toliki broj izvođača s tako velikim apetitima zadrži na jednome mjestu. Sredinom devedesetih počele su se pojavljivati i neke druge diskografske kuće i ta nam je konkurencija bila dobrodošla. Najbolji je primjer Gibonnijeva karijera. On je imao prilično uobičajen tretman u Jugotonu, a u maloj diskografskoj kući u koju je došao imao je vrhunski tretman. I normalno da se cijela tvrtka bavila njime tri godine. Bili su protkani novim idejama i dogodio se novi Gibonni, s novim opusom. A nama, Croatia Recordsu, događa se nešto drugo – iz cijele regije nam kucaju na vrata izvođači i traže da im izdamo ploče.
:: I iz Srbije?
Odasvud. Mi smo izdavači Dine Merlina, izdali smo novi album Vlatka Stefanovskog. Izdali smo Van Gogh, najbolju rock-grupu iz Srbije. Ne mjeri se, na koncu, sve prodajom, jer prodaja je promijenila svoju formu. Danas veliki dio naklade CD-a podijelite kao promotivni materijal radiopostajama i medijima.
:: Je li ZAMP donekle uspio sanirati ozljede nastale piratizacijom?
Danas su se oblici naplate prava promijenili. Nestankom velike fizičke prodaje CD-a nije nestala eksploatacija pjesme. Vi idete ulicom i vidite tisuće ljudi sa slušalicama. Znači, glazba se konzumira kao nikad prije.
:: Da, ali može li se naplatiti?
Zato postoje tvrtke kao ZAMP koje to na pametan način rade. Ponekad čujete povike ugostitelja da im je puno 50 eura mjesečno što moraju dati ZAMP-u. Kad to pretvorite u kave, vidite da je to 50 kava. A kako bi kafić funkcionirao bez glazbe?
:: Je li trenutačno na djelu ozbiljan povratak vinila?
Svaki značajan album na svijetu obnovljen je na novom vinilu. Vinil se vratio na tehnologiji koja ne krcka, bolje zvuči, teži je, omoti su kvalitetniji. Milijuni ljudi diljem svijeta kupuju nove vinile.
:: Je li se ta situacija preslikala na Hrvatsku?
Pratimo ovaj trend i počeli smo izdavati sve naše legendarne albume. To nisu velike tiraže. Kad se i u svijetu proda 10 tisuća nekog vinila, to je uspjeh. Mi teško kad prijeđemo 500-1000 komada.
>> Bijelo Dugme na vinilu objavljuje 9 kultnih albuma remasteriranih u Abbey Road studiju
