Politički je vrh Hrvatske obznanio urbi et orbi, domaćem općinstvu i stranim vladarima: “EU može čekati”. Jer, da zbog ulaska u Europsku uniju, a zbog slovenskih ucjena glede toga, ne želi trgovati hrvatskom zemljom. Politička se retorika promijenila. Još donedavno zajednička je politička parola i vlasti i opozicije bila: “EU nema alternative!” Sad je počela nova priča. I od Hrvatske i od Europe očekuje se da povjeruju u tu novu političku priču.
Deset godina traje hrvatska politička bajka kako za Hrvatsku i nema nikakve druge mogućnosti osim ulaska u EU. Ideja o ulasku u novu asocijaciju s vremenom je iz javnosti potisnula svaku ideju o hrvatskoj samostalnosti, mogućnost da Hrvatska iskuša svoju neovisnost. Želja za što bržim bijegom s Balkana, uvjetovana mrskim sjećanjima na nj, imala je vjerojatno presudnog utjecaja na bezuvjetnu okrenutost Europi. U tom se i pretjerivalo, pa se želja za što bržim ulaskom u EU doima(la) i kao patološka žudnja. No u tom političkom i psihološkom lijepljenju uz EU mogu se prepoznati i tradicionalni obrasci ponašanja hrvatskih političkih elita, koje odvajkada Hrvatskoj “traže novoga gospodara”, uvode je u nove asocijacije.
Hrvatska ni desetljeće nakon stečene slobode ustukne pred njom, uplaši se svoje slobode! A njezine političke elite patetično razglase kako “EU nema alternative”!? Svi koji su tome javno obogotvorenom postulatu prigovarali uime logike, povijesnih poučaka, političke pameti, “lukavstva uma”, ili naprosto političke pragmatike, javno su anatemizirani kao zaostali natražnjaci, eurofobi, sve do idiota i političkih neandertalaca. Svaki poziv na razboritost, barem minimum skepse i “zrno soli” izazivali bi podsmijeh i histeriju samoproglašenih odvjetnika “euroatlanskih integracija” i onoga što oni drže Europom. Model ponašanja opet je bio prepisan iz nekog drugog vremena. Nekad se uzvikivalo kako “socijalizam nema alternative”, a onda se, prije desetak godina, jednako ustrajno i jednako bedasto to isto počelo tvrditi i za EU.
Uime tvrdnje kako “EU nema alternative” Hrvatska se doista lišila svake alternative. Najprije smo rasprodali banke i lišili se financijske samovlasti. Potom se krenulo u daljnju “privatizaciju”, jer da ćemo tako “biti u skladu s uzusima EU”. Ali Bruxelles i nije postao nešto prisniji, bliži i popustljiviji. Tada je obećano – samo uhvatite Gotovinu, pa će sve biti OK. Vlast je prilježno pristala i revna ponudila “Akcijski plan”, generala spremila u Haag, ali ni to nije bilo dovoljno. Jednako lako kao što se zaboravilo uzvik “Ne damo naše generale!”, zaboravilo se i na “sveti” ZERP. Ni to odreknuće nije polučilo veću milost EU. Onda su zločesti Slovenci “dotjerali cara do duvara”. Pa “topnički dnevnici”...
Nakon slovenskog ucjenjivanja i naši su “carevi” napokon javno rekli ono što većina puka i misli, a javno i ne govori, i što bi možda intelektualniji dio toga puka rado javno rekao, ali nema priliku. Možda, da zapravo nitko, ni puk, ni njegova intelektualna elita, nisu protiv EU, ali ne po svaku cijenu. Mišljenje je da ulazak u EU, ako treba, ako to nacionalni interes zahtijeva, može i čekati. A bojazan – da neumjesna žurba i neuvjetovano pristajanje mogu imati nepopravljive posljedice. To su legitimna hrvatska strahovanja, traumatični kompleks znan kao “guske u magli”.
Do sada je već bilo niz prilika da hrvatske vlasti pokažu da svim zahtjevima EU ne kane udovoljiti, da nisu “guske”, da postoje granice političkog, napose nacionalnog ponosa preko kojih ne kane ići. I što se dogodilo? Te su granice novim ultimatumima stalno pomicane. Puku je ostao uglavnom trpki okus da se Uniji puno dalo, a malo dobilo. Uglavnom su to bila obećanja, svojevrsne dude varalice za odrasle. Je li objava da “EU može čekati” neka prekretnica, ili samo očekivanje lokalnih izbora?
