Nakon francuskog i nizozemskog odbijanja ustava te nakon irskog "ne"
Lisabonskom ugovoru, Europska se unija odjednom našla u
procjepu između sve dramatičnijih globalnih izazova i vlastitih
nemogućnosti, koje više nije moguće ignorirati. Utjehe
francuskog predsjednika da će se razgovarati s Ircima te još
jednom pokušati glasanjem upravo su smiješne jer
je jasno da Irci Lisabon zaista ne žele, a ponajmanje žele da ih
političari drže za bedake te da im serviraju još jedan
referendum.
Nakon francuskog predsjedništva dolazi na red
Češka sa svojim euroskeptičnim predsjednikom. O susjednoj
Poljskoj, čiji predsjednik sanja snažnu nacionalnu državu, te o
Austriji, u kojoj je podrška Europi pala na najniže grane i
gdje već populisti glasno razmišljaju o istupu, da i ne
govorimo.
Europa se 20 godina bezuspješno bavila reformama sustava, a
sada je jedno postalo sigurno: ujedinjene Europe, snažne Europe, sa
zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom, još dugo neće
biti. Deset ili 20 godina, možda i dulje. Na njeno će mjesto stupiti
politike nacionalnih država, prije svega onih velikih, Britanaca,
Francuza i drugih.
"Financial Times" upravo zlurado, onako blerovski Europljanima poručuje
da trebaju biti zadovoljni postignutim rezultatima te da se okane snova
o stvaranju nekakvih političkih struktura. Međutim, upravo su te
strukture nasušna potreba da bi se Europska unija u složenoj
svjetskoj situaciji mogla nositi s izazovima.
Dakako, najteže će biti Njemačkoj, poraženoj u dva rata, koja je nakon
ponovnog ujedinjenja svu težinu svoje vanjske politike namjeravala
ostvarivati kroz europske integracije. Novo će stanje na svojim leđima
uskoro iskusiti male europske države. Ipak je najteže to što
će Europa sada stagnirati, i to u trenutku kada se Amerika nalazi na
silaznoj putanji, a Rusija, unatoč demokratskim deficitima, na
uzlaznoj, dok se na Bliskom istoku, u neposrednoj europskoj blizini,
ratuje.
Europu i dalje zabrinjava njen meki trbuh u Jugoistočnoj Europi, na
Balkanu, koji je još donedavna bio ratno
poprište. Hrvatska je zasad jedina država u regiji,
izašla iz rata, koja je postala članicom NATO-a, i to je
veliki uspjeh. Europljani, osobito Francuzi, nastoje smanjiti
zaostajanje regije u odnosu na Hrvatsku, koristeći se sada krizom u
Uniji, da dođu uvijek s nekim novim datumima premda znaju da nijedna
vlada RH neće pristati ni na kakav "regionalni paket".
U trenutku europske krize za Hrvatsku se slabo lobira pa se sada čak
čuje da bi pristupanje moglo biti još kasnije, navodno tek
2013. Međutim, usprkos krizi, EU mora iz političkih razloga biti
hrvatski prioritet.
PLANET POLITIKE
