Odavno neki izborni rezultat u inozemstvu nije u našoj javnosti izazvao toliko pozornosti, komentara, svrstavanja, emocija kao, očekivana, pobjeda Syrize na parlamentarnim izborima u Grčkoj. Kod jednih, nesklonih lijevom populizmu i lakim obećanjima, izazvala je zgražanje, a kod drugih gotovo infantilnu fascinaciju, do te mjere da se male stranke ljevice prepucavaju koja je od njih “hrvatska Syriza”.
Zašto je pobjeda krajnje ljevice u marginalnoj europskoj zemlji izazvala toliko bure u Hrvatskoj? Očito je da smo neka naša dubinska nadanja, strahove, političke i socijalne frustracije projicirali u ono što se događa u Grčkoj. Razvoj tamošnjih događaja, tj. uspjeh ili debakl Tsiprasove vlade, bit će važan putokaz biračima u drugim europskim zemljama pogođenim krizom.
Grčka je odavno dežurni delinkvent u “europskoj obitelji”, zemlja slučaj. Postala je simbol lošeg upravljanja, rastrošne, neodgovorne i korumpirane političke elite, a Grci simbol neradnika i parazita. S druge strane, u grčkoj javnosti i na lijevoj sceni u ostalim zemljama EU vlada suprotan, viktimološki mit – krivi su drugi: u osnovi dobre i vrijedne Grke uništile su nametnute mjere štednje, zla Merkelica i još gori bankari. Klasni narcizam funkcionira po istom principu kao i nacionalni. Mi smo dobri, divni, krasni, a kriva je Trojka, kapitalizam i Angela. Da nije njih bilo bi sve super.
I dandanas dominantan hrvatski politički narativ je tog tipa. Mi bismo bili Švicarska da nas ne koče neki drugi, izvan naše anđeoske zajednice, bili su to nekada Srbi, pa Hercegovci, pa sada banke i političari u cjelini. No tko je plakao za Titom, izabirao Tuđmana već u prvom krugu, dvaput birao Mesića, dvaput Sanadera, tko je prije samo tri godine većinski izabrao Kukuriku koaliciju pod stupidnim sloganom “U plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”? Mit sirotog čestitog naroda i korumpirane elite najbolja je brana protiv bilo kakve samokritičnosti, ali i moguće promjene paradigme. Može li, osim političke elite, i većina naroda biti korumpirana? Prijevremenim umirovljenima, raznim davanjima, poticajima, legalizacijama nelegalno građenog i drugim koruptivnim “mrkvicama”, dok su krupne ribe odrađivale krupne poslove? Sve je to nekako klapalo do dolaska krize. Trošilo se i zaduživalo preko realnih mogućnosti, a onda se, kad je balon pukao, iracionalno traže dežurni krivci i ekspresni spasitelji.
“Dužan k’o Grčka” je fraza puno starija od Alexisa Tsiprasa. Grčka je, uza sve naknadne loše intervencije, temeljno sama kriva za svoju situaciju. Već su legendarni primjeri grčkog isplaćivanja 13. i 14. plaće ili dodatka za rad na kompjutoru, kao da je riječ o nuklearnom reaktoru. Od vrha do dna, u grčkom društvu su proporcionalno mogućnostima, više-manje svi drpali. Na kraju je to moralo puknuti.
Spašavajući Grčku, ne iz altruizma, već kako bi sebi smanjili rizike zbog mogućeg poremećaja eurozone, ali i osigurali naplatu bar dijela dugova, EU joj je kao uvjet financijske pomoći nametnula mjere štednje. Moguće je da su kontraproduktivne, da guraju Grčku još dublje u krizu, ali dug moraju vraćati. Vjerovnici će tek toliko popustiti da Grcima daju dovoljno “kisika” da se ne udave. Jer mrtav dug ne vraća. Nije im, dakle, ostavljeno puno nade. I onda su glasovali za Syrizu.
U cijeloj novoj grčkoj vladi, među ministrima nema nijedne žene! Ljevičarska ikona Tsipras među 14 mušketira nije našao za shodno postaviti nijednu drugaricu!
Dvije su osnovne vrste hrvatskih komentara na pobjedu Syrize. Jedni sve svode na tezu kako će tek sad krepati od gladi. Da je Syriza neodgovorna salonska ljevica, a Tsipras tatin sin, koji u svojih 40 godina nikada ništa nije radio, osim politike. Da je šminker koji se šiša u luksuznom salonu za 60 eura, a glumata fakina jer ne nosi kravatu. Obećava, a da ne trepne, kako će odmah povećati minimalac, ukinuti mjere štednje, povećati socijalna davanja, što će u startu koštati 12 milijardi eura, pri čemu ne objašnjava gdje će naći taj novac. Tsipras se zalaže za otpis dugova. Ali ne mogu dug otpisivati dužnici, već eventualno vjerovnici. Grčka čak ni sadašnje stegnuto stanje ne može održati bez vanjske financijske pomoći. Dakle, sve i kad bi vjerovnicima pokazala figu i rekla: izoliramo se od vas, nećemo vraćati više dugove, kako će dalje bez pomoći iz EU? Osim ako nisu čuli za ingeniozno Sinčićevo rješenje da natiskaju love koliko god treba i podijele narodu pa će svi biti bogati. Zašto bi im netko dalje posuđivao novac, ako jasno kažu da nisu baš spremni vratiti ono što su prije posudili? Ostaje im potpuno se izolirati i uvesti još drastičnije mjere štednje kako bi postali samoodrživi. To bi u sadašnjem stanju značilo bijedu na razini Albanije u vrijeme Envera Hoxhe.
Tsiprasovi fanovi mogu se podijeliti u dvije skupine. Prvi pokušavaju racionalizirati stvar pa kažu – neku vrstu kompromisa treba postići, Tsipras zna da je sve što je obećavao neostvarivo, malo će cimati EU, blefirati kako bi izborio lakše uvjete, oprost dijela duga kako bi grčko gospodarstvo prodisalo i postalo sposobno vraćati ostatak. Uz to će zaustaviti stihijsku privatizaciju važnih resursa kao što su luke, jer bi u sklopu cjelovite gospodarske strategije država s njima ipak korisnije upravljala.
Drugi su fanatici, vjernici sirizma. Nazdravljali su na Facebooku i forumima. Govorili kako je ovo početak kraja kapitalizma i kako treba ići živjeti u Grčku. “Tamo ćeš se kruha najesti”, rekli bi cinici. Kao što su nekoć mladi entuzijastični Talijani krajem 40-ih dolazili u Titov komunistički raj, da bi se nakon nekoliko mjeseci patnje i bijede vraćali nazad u kapitalističku Italiju na “De Gasperijev grah”, kako piše u romanu “San o jednoj stvari” Pier Paolo Pasolini.
Takvi promatraju Tsiprasa kao mesiju. Ističu kako im je lijep. Pravi frajer koji je “šuknuo” Merkelici jer je odmah otišao položiti cvijeće na spomenik žrtvama njemačkog zločina od prije 70 godina. Valjda time poručuje kako potomcima nacista ne treba vraćati posuđenu lovu. Ali nezgodno je što će je trebati još. Dive se kako on i većina njegovih ministara nisu stavili kravatu na inauguraciji, a ministar financija Varoufakis je čak došao u kožnjaku, što bi priznajem, i mene fasciniralo, ali prije 25 godina, u sedmom osnovne. Tim postpankerskim činom samo su pokazali zadrtost, nerazumijevanje koda svečanog odijevanja i nepoštovanje prema instituciji koju preuzimaju. Kojem se autoritetu time suprotstavljaju ako su oni sad vrhovni autoritet i vlast? Mogli su doći na vlastitu inauguraciju i u gaćama i havajkama, pa čak ni tako ne bi puno pomogli grčkom gospodarstvu.
Među Tsiprasovim poklonicima odmah se pojavilo nekoliko nezgodnih pitanja. Kako objašnjavaju to da je promptno koalirao s desničarskom strančicom, a ne s nekom od manjih stranaka ljevice? Nadalje, kakav je stav idola naših internacionalaca prema pitanju manjina u Grčkoj? Hoće li njegova vlada već prvi tjedan priznati Makedoniju i time razriješiti stari nacionalistički spor? Kad čovjek ne pati od formalnosti kao što je kravata, zašto bi patio od nekih nominalnih formalnosti: neka se svaka država zove kako hoće pa stoga neka lijepo prizna Republiku Makedoniju pod tim imenom.
No u tome se ljevičarskom idolu već gleda kroz prste. Što je dopušteno Zeusu Tsiprasu, nije hrvatskom volu. I na koncu, posebna pikanterija. U cijeloj novoj grčkoj vladi, među ministrima nema nijedne žene! U Italiji npr. polovicu vlade čine ministrice. Mi ih imamo četiri. Uz to, imamo izravno izabranu predsjednicu. Zatucani hrvatski narod izabrao je ženu, i to njegov ognjištarski, mrziteljski, srednjovjekovni dio, a ljevičarska ikona Tsipras među 14 mušketira nije našao za shodno postaviti nijednu drugaricu! Zamislimo kad bi u Hrvatskoj neka konzervativna opcija došla na vlast i sastavila vladu bez ijedne ministrice, koje bi feminističko kmečanje nastalo. Ali mesija Tsipras ima pravo i na to.
EU ima dubokih, strukturalnih problema koji zahtijevaju ozbiljna rješenja. Opasno je polagati sve nade u specifičan grčki slučaj. Ako Tsipras i uspije poboljšati situaciju u Grčkoj to ne znači da je pronađena univerzalna, svuda primjenjiva formula, niti, ako doživi debakl, što je vjerojatnije, to mora značiti da su sve lađe svuda potonule i da se nigdje ne može učiniti ništa ako on u Grčkoj nije uspio popraviti sve.
Ako bih se morao kladiti na ishod, prognozirano bih da će, suočen sa stvarnošću i s novom odgovornošću, Tsipras brzo reterirati i tražiti dijalog s mrskim EU “kapitalistima”. To bi značilo da će se ponešto ublažene mjere štednje i financijska pomoć nastaviti, a da će ga vrlo brzo oni koji ga sada kod nas kuju u zvijezde početi optuživati za kompromiserstvo, a najzaljubljeniji čak i za izdaju.
Za mediteranske narode nema gore kletve nego "moraš štedjeti"! Sve dolazi u obzir, samo to ne... A da se ne govori da ruku pod ruku s tim ide ono što se zove debt friendly, dakle dugu sklon narod. Koji je baš kao i hrvatski žrtva valute tvrdunca, dakle kao što je kn gurnula mnoge u bezizlazne dugove jer su svikli na valutu koju inflacija učas obezvrijedi, tako i za Grke nipošto nije bio euro. Što je sada, i to veoma bolno, spoznala i Njemačka koja je u grčke klisurine ulupala milijarde i milijarde eura i sada ih ne može ni vadičepom izvaditi iz ralja tamošnjih kupaca Porsche terenaca i slijepih primatelja mirovina kraj zdravih očiju. Ako niste znali, jedna čisto stočarsko-poljoprivredna regija u Grčkoj, a la naš predio oko Obrovca, ima najveću gustoću Porsche terenskih vozila u EU.